Ljiljana Tolj
Pitaju me odakle sam
iz kojega ja sam kraja
iz najljepše zemlje male
gdje sve ljude , ljubav spaja.
Gdje iz stijene cvijeće cvijeta
gdje se uvjek Bogu moli
tu gdje kršni hercegovac
svoje iznad svega voli.
Tamo gdje su rujne zore
gdje miriše tilovina
tu gdje otac gangu pjeva
uz bukaru rujnog vina.
Ispod sivog kamenjara
ljutit poskok sikće , vreba
gdje za ljetnih , sparnih dana
neumorno cvrčak pjeva.
Tamo gdje mi bura hladna
svakog dana mije lice
tu gdje baka zagrljajem
čuva svoje unučiće.
Iz malenog lijepog sela
tog najljepšeg kutka raja
gdje se ljubav oca , majke
sa nebeskim svodom spaja.
Tamo gdje su mi korjeni
tu je moja djedovina
poput cvijeća gdje miriše
drača , trnje , sikalina.
Iznad moga zavičaja
najljepši je komad neba
tu su djeca ,
sve što mome srcu treba…
Dirnuta samoćom jedne starice evo napisah i ove stihove <3 <3
Samoća je prekrila maleno selo
crkveno zvono tišinu kida
prazne su kuće , ognjišta hladna
u selu još samo baka sida.
Otvaram tiho zahrđalu kapiju
Hvaljen Isus starice draga!
Zaplaka tiho , kroz suze reče:
Odavno nitko ne pređe mi praga.
Nježno joj uzeh drhtavu ruku
Kako si bako upitah tiho?
Sama sam ovde , dica su otišla
u selu više ne živi nitko.
Iz stare pregače uzima sliku
na kojoj vidim nasmješena lica
ovo je sinko sve moje blago
za njih živim , to su mi dica.
Kako su samo boljele suze
dok padale su iz njenog oka
svaka joj riječ bila snažna
tako iskrena i tako duboka.
Ovde sam svoju rodila dicu
desetero njih dao mi Bog
vladalo siromaštvo , jad i bijeda
al nikad se nismo stidili tog.
Pretežak sinko život mi bio
i evo na kraju ostado sama
svaka mi riječ lomila srce
dok selom se lagano spuštala tama.
Sad moram poći starice draga
ostaj mi zbogom i dobro budi
na rastanku dade mi zagrljaj čvrsti
gorku suzu i uzdah iz grudi…
|
|