Evo i sada, nakon mnogo godina, od kada sam uplovila u mirnu bračnu luku, sjećanje na prvu ljubav me uznemiri. A voljeli smo se, Josip i ja.
Ljubav se dogodila iznenada. Bila sam izgubila i vjeru u ljubav i nadu da će mi se ona ikad više dogoditi: ta, bila sam na pragu petoga desetljeća. I ne samo ljubav, nego i majčinstvo. Malo sam ljubomorna na Krunu koji nekako bolje od mene zna privući Željkinu pozornost, ona mu se raduje, ili se meni samo tako čini, često iz mene progovori zavist, pa na Krunine slavodobitne poglede, pakosno primijetim:”Pa, ti već imaš iskustva s djecom, meni je Željka, ipak, prvo dijete”. Naravno, Kruni nemam što prigovoriti, jer da se naši putovi nisu ukrstili i sada bih bila stara, uspaljena profesorica, koja svoj bijes istresa na učenicima. Imala sam i ja u mladosti velikih ljubavi, uzbuđenja, ali i zabluda, grijeha, no, sve to sada nije vrijedno spomena, ili ipak jedna jest, pa evo i sada, nakon mnogo godina, od kada sam uplovila u mirnu luku, sjećanje na tu ljubav me uznemiri. A voljeli smo se, Josip i ja.
Bila sam gimnazijalka, a on, mladi liječnik, stažist u mjesnoj bolnici. Nikada nisam mogla pomisliti, a da budem iskrena nikada nisam ni razmišljala o tomu, da me Josip može iznevjeriti – kleo se u ljubav, u vjernost, a da ga ništa nisam ni pitala. Mislila sam: ljubav jest ili nije, i za nju se ne treba boriti, tu ne pobjeđuju ni jači, ni brži, ni pametniji, ljubav je sudbina. A bila sam uvjerena da je Josip moja sudbina i ja njegova.
Bio je i na mojoj maturalnoj zabavi, a ljeto nakon mature proveli smo skupa. Odlučili smo da ja ne idem na fakultet, da upišem predškolski odgoj, izvanredno, a u međuvremenu da potražim posao u našem gradu. Vjenčanje smo planirali i dogovorili na drugo ljeto. I kao u nekoj bajci, sve nam je išlo kako smo zamislili. Zahvaljujući Josipu, zaposlila sam se kao blagajnica u ljekarni koja je bila u sklopu bolnice, a subotom i nedjeljom on me vozio na predavanja. Ta mi je godina prošla brzo, kao u snu. A kada je došlo ljeto, vrijeme ispita, uzela sam mjesec dana odmora, a Josip je otišao na nekakav seminar u Rijeku. Bilo je to naše prvo dulje razdvajanje.
Dani bez njega bili su dugi, naporni, vrući. Provela sam ih uz knjigu i čekajući Josipove pozive iz Rijeke. Već nakon tjedan dana njegov glas mi se učinio neprirodnim, plašljivim, više službenim, ali sam to pripisala njegovu umoru. Umjesto svake večeri, počeo me zvati povremeno, ispričavajući se kako mu je teško ići do pošte, ne može čekati red… Prihvaćala sam sva njegova objašnjenja slijepa od ljubavi.
Vratili smo se u naš grad: ja s položenim ispitima, a on preplanuo od sunca. Nakon poljupca koji mi se nije učinio ni dovoljno dug, ni strastven, rekla sam: “Dragi moj, nekako si mi hladan, nakon vrućeg ljeta!”.
“Znaš, Kristina, još ne vjerujem da si tu, treba mi vremena da se opet priviknem na tebe”, nekako je zbunjeno odgovorio Josip.
“Tebi je trebalo samo mjesec dana da me zaboraviš, što bi tek bilo da smo godinama bili odvojeni. Nekako si odsutan, nešto nije u redu?”.
“Sve je u redu, ludice moja mala, samo mi je sunce malo udarilo u glavu. A ti si bijela, kao da ni jednom nisi otišla na kupanje!?”
“Zar sama, bez tebe, s kim bih mogla otići?”
“Ni jedan te muškarac u Splitu nije pozvao na piće, nije moguće, ti si tako zgodna, lijepa, morali su te primijetiti!”
“Josipe, kakav je to ton, želiš li svađu!”, povikala sam, a neka zebnja mi je prostrujala tijelom. Što on to želi, nikada mi ni za što nije prigovorio, zna da ga volim, to sam mu pokazala na stotinu načina. Možda me napada da bi se sam obranio?
“Vjerojatno je tebi neka Riječanka zapela za oko, pa sada ne znaš kako ćeš se mene otarasiti”, rekla sam u šali, ali mi se činilo da je ta šala pogodila Josipa.
“Da, nisam imao drugog posla nego ganjati Riječanke!”, odgovorio je ljutito, malo se smirio i laganim poljupcem izgladio naš mali nesporazum.
Josip se sve više udaljavao od mene, nije, kako smo običavali prošloga ljeta, želio da idemo sami na divlje plaže mjesnoga jezera, a sve rjeđe posjećivao me i na radnom mjestu, premda smo radili u istoj zgradi.
“Kristina, ne razumijem kakva je tolika ljubav između tebe i Josipa da svaki dan razgovarate satima telefonom. Znaš, Josip mi je šef, nemam mu pravo prigovoriti, dobar je prema meni, pa ipak, tako dugi razgovori smetaju pacijentima”, rekla mi je jednoga dana Martina, medicinska sestra koja je radila s Josipom.
“Kakvi telefonski razgovori!?”, upitala sam poluglasno, više sebe nego Martinu, koja je, zbunjeno me pogledavši, izjurila iz bolničkoga restorana.
“Amazonko, hoće li skoro ta kava, kao da si po nju otišla u Brazil!”, prekinuo me u razmišljanju Kruno, koji me tako zove jer sam uz njega, ili zbog njega, zavoljela lov na divlje životinje.
“Samo što nije, nešto je slaba struja”, odgovorila sam mirno i dalje se prepustila mislima, sjećanjima…
Zašto baš danas? Zato što je u naš grad, u svoj rodni grad, nakon dugo godina, trebao stići poznati liječnik, a odnedavno i političar, dr. Josip Tirić. Bila je to vijest dana u gradu, ali i u našoj gimnaziji. Samo nekoliko kolegica i kolega, koji su znali za moju vezu s Josipom, znatiželjno su me promatrali na sjednici nastavničkoga vijeća kada je priopćeno da će gospodin posjetiti i našu školu. Ne znam je li se na mom licu trgnuo i jedan mišić, nastojala sam ostati mirna, jer Kruno je sjedio pokraj mene, ali nemir je polako ulazio u moju nutrinu, probudilo se sjećanje, koje sam dugo nastojala ugušiti, zatomiti. No, nakon te vijesti i mogućnosti da nakon dvadeset godina ponovno sretnem Josipa, nisam mogla usredotočiti misli, koje su stalno bježale u prošlost, u uspomene. Na sjednici i do kraja nastave, to sjećanje budilo se u prekidima, ali sada kada sam došla kući, ostala sama u kuhinji, a Kruno se sa Željkicom igra na balkonu, pokušavam se u detalje prisjetiti svoje veze s Josipom.
“Josipe, kakvi su to tvoji telefonski razgovori o kojima već i pacijenti po bolnicama pričaju”, umjesto pozdrava rekla sam mu čim je sjeo za moj stol u restoranu.
“Kakvi razgovori, Kristina, o čemu ti to pričaš, gdje si to čula, kakve su to gluposti…!”, ljutito, gotovo vičući, odgovorio je Josip, a lice mu je poprimalo čas crvenu, čas blijedu boju.
“Smiri se, čovječe, zašto toliko vike, zbog bezazlenog pitanja?”, glumila sam smirenost, ali sam osjećala da nešto nije u redu.
“Kristina, ne mogu jesti, prisjeo mi je doručak, vidjet ćemo se večeras!”, gotovo sikćući Josip se digao od stola i odjurio. Tek tada je i mene uhvatila panika. Nestrpljivo i zabrinuto čekala sam večer, ali ni u najcrnjim mislima nisam mogla predvidjeti da će ta večer biti kobna za našu veliku ljubav. Bože, kako jedan dan, jedan trenutak, može čovjeku stubokom promijeniti život.
“Draga, obećaj da ćeš me razumjeti, da ćeš shvatiti ono što ti želim reći, jer moraš znati da volim samo tebe, da si ti moja jedina ljubav, da te ne žalim izgubiti. U životu se događaju neke nepredviđene stvari, život nekada udara nemilice, ne samo krivce, nego i potpuno nevine osobe. Obećaj da ćeš se boriti za našu ljubav, ma kako borba bila teška…”, počeo je polako, dok smo šetali uz obalu jezera, govoriti Josip, a glas mu se gubio kao da dolazi iz daleka, a bio je tu, pored mene.
“Znaš, mislio sam da probleme mogu riješiti bez tebe, želio sam te poštedjeti, ali, moraš mi pomoći! Kristina, jedna djevojka u Rijeci čeka moje dijete, bila je to ljetna avantura, nisam mislio ništa ozbiljno, volim samo tebe… Kristina, ne ostavljaj me, ljubavi…”, dok sam plačući trčala što dalje od Josipa, u ušima su mi bolno odjekivale njegove riječi “jedna djevojka čeka moje dijete”. Ništa mi više nije bilo važno, željela sam pobjeći od Josipa, od roditelja, od prijatelja, pobjeći iz grada… Ništa me više nije moglo zaustaviti. Otići, pobjeći. I pobjegla sam – u Zagreb na studij.
Samo Bog zna koliko sam tuge, gorčine, boli, razočaranja, koliko sam mržnje prema Josipu, prema muškarcima, donijela sa sobom u tu malu studentsku sobu. A imala sam samo dvadeset godina! Kako sam samo proklinjala život, sudbinu, bilo je dana kad nisam vidjela izlaz, kao da sam u nekom zatvorenom tunelu, gušim se i kao da sam uživala u svojoj patnji, prizivala mrak, ništavilo, smrt. A onda bih se opet trgnula, glasno se počela smijati ili pjevati, a cimerica se odnosila rezervirano prema meni, misleći, kasnije mi je to priznala, kako ju je zapala neka luđakinja koju treba prijaviti upravitelju doma. Da, studij me zanimao, ali to je bila jedina svijetla točkica u mraku kroz koji sam prolazila, no, nedovoljna da obasja moju dušu. I jedne večeri sam odlučila: Sava je dovoljno duboka i tajnovita da me primi u zagrljaj. Zadnji zrncima razuma molila sam Boga da nekim čudom stvori Josipa preda mnom, da me spasi, ali, čudo se nije dogodilo.
Cimerica je već spavala kada sam se išuljala iz sobe, u tamnu, kišnu noć. Polako sam koračala prema Savi i već sam čula njen šum koji se miješao s pljuskom. Ni na što nisam mislila, ni na roditelje, ni na rodbinu, samo sam mislila kako će moja patnja trajati još kratko. Začula sam neke muške glasove, koji su u meni već odzvanjali kao sa drugoga svijeta. Ne! To su radnici uz obalu Save donosili neke vreća s pijeskom, i to baš na mjestu gdje sam se ja uputila, jer su nekim lampama obasjavali ogradu. A onda sam se, jednostavno, uplašila. Trčala sam gonjena valjda najjačom čovjekovom potrebom: željom za životom.
Počela sam pisati i dnevnik i stihove, i čitati, učiti. Počela sam normalno razgovarati s cimericom, koja me u početku čudno gledala, a poslije smo postale zbilja bliske. Njoj sam prvoj i jedinoj ispričala što se sa mnom događalo. Razumjela me je, ne samo tada, nego i poslije, imala sam njezinu podršku i pomoć. Uvela me u društvo divnih mladih ljudi želeći da se ponovno zaljubim. Imala sam zaista mnogo udvarača, ali rane prve ljubavi sporo su zarastale, a srce je još uvijek znalo samo za jednoga. A taj je bio izgubljen za mene, ali ne i za mladu Riječanku, koju je nedugo nakon moga odlaska oženio i odselio iz našega grada. Samo mi je kratko poručio po zajedničkoj prijateljici: “Da me Kristina uistinu voljela, borila bi se za mene. Pokleknula je pri prvom iskušenju, a ljubav je, kao i život, stalna borba.”
Ubrzo sam diplomirala i vratila se u svoj rodni grad, kao mlada profesorica u gimnaziji, za čiju su nesretnu ljubav mnogi znali. Nisam osjećala potrebu za muškarcem, za ljubavlju, posvetila sam se svom poslu i pisanju. Još uvijek sam liječila ranjenu dušu. A kada na ljubav i udaju više zaista nisam mislila, pojavio se on – novi profesor matematike. Kruno je došao iz velegrada u naš gradić na početku školske godine. Nitko nije znao, niti se usudio pitati ga zašto? Bio je nedodirljiv, ali službeno uvijek ljubazan. Dobio je mali stančić u zgradi preko puta moje i noći sam provodila gledajući u njegov prozor. Znala sam sve njegove navike, iako ih nisam razumjela. Nisam znala zašto se u rano jutro, dok svi spavaju, on budi, oblači i odlazi iz stana, a vraća se pred početak nastave. Poslije je opet nekuda odlazio sa svojom starom “škodom” i često se vraćao u kasne sate. Vikendom nikada nije bio u stanu. Odijevao se nemarno, u izlizane traperice, stare majice i debele džempere, nikada u odijelu, nikada s kravatom, često neobrijan. Zbog svoga nemarnog izgleda imao je problema s direktorom, ali nije popuštao.
Zavoljela sam ga. Tiho, samozatajno, živjela sam maštajući o njemu, ali se ne usuđujući pokazati mu osjećaje. Trajalo je to dvije, tri godine, a onda je moja zaljubljenost, moja opsesija Krunom postala neizdrživa. Ludjela sam za njim, kao u danima prve mladenačke ljubavi, samo što sada sebi nisam mogla dopustiti gluposti kakve dopuštaju nezrele godine.
Jednoga proljetnog dana odlučila sam izazvati sudbinu: stat ću pred Krunu i priznat ću mu svoju ljubav. Ako bude trebalo i kleknut ću pred njega i borit ću se za njega, za njegovu ljubav. Znala sam, osim ponosa nemam što izgubiti, a nakon četrdeset godina komu je stalo do ženskoga ponosa.
“Dobro jutro, kolega, mogu li s tobom u lov”, tako sam u jedno praskozorje dočekala Krunu kod njegove “škode”.
“Kristina, zaboga, što radiš tu u ovo doba, kakav lov?!”
“Kruno, volim tebe i volim sve što voliš ti, samoću, prirodu, lov…”, izgovorila sam u jednom dahu gledajući ga ravno u oči.
“Lude žene, lude…sanjam li ja to…” baš kao u snu govorio je Kruno gledajući u nebo ne kojemu se vidjela još poneka zvijezda. Bila sam spremna na svaku njegovu reakciju. Spustio je glavu, uhvatio me za ruke, osjetila sam čvrst, muški stisak i počela drhtati. Spustila sam glavu, kao uplašena srna na njegove grudi, a on ju je podigao i zagledao se u moje oči.
“Kako si znala, Kristina, kako…?” promucao je.
“Ništa nisam znala, ne želim ništa znati, samo želim biti s tobom, volim te i voli me…”, riječi su, od silnog uzbuđenja, zapinjale preko mojih usana.
“Volim te, Kristina, kako si to znala, ali, nemam pravo, ja sam…”.
“Samo mi je to važno…”.
Odmakao se od mene, promatrao me, a onda prišao autu, otvorio mi vrata, sjela sam bez riječi, i dalje drhteći i silno želeći da me Kruno privije na grudi. A on je u rukama držao volan i cijeli moj život. U gustoj borovoj šumi zaustavio je auto. Poveo me za ruku na skrovito mjesto, a tada sam osjetila njegove tople, a čvrste muške usne na svojima.
“Kristina, ti si najluđa žena koju sam sreo, ti si i plaha srna i divljakuša, ali ne želim da ikada odeš od mene. Moja sreća je u tvojim rukama. Bože, što mi se to događa…”, prvi je progovorio Kruno, a ja sam mu usnama zatvorila usta, nisam željela da pogrešnom riječi naruši ovaj mir u meni, ovaj divlji, šumski mir, ovo najljepše proljetno jutro.
“Kruno, idemo, spremimo se na nastavu, a sutra ćemo ponovno u lov”, rekla sam, kada su se na istoku ukazale prve zrake sunca.
Navečer mi je sve ispričao: morao se oženiti djevojkom koja je čekala njegovo dijete: oženio je ženu koju nije volio, a svu je ljubav darovao sinu. Kad je postao punoljetan, sve mu je objasnio i rekao mu da mora otići. Shvatio ga je i Kruno je, napokon, postao slobodan čovjek.
“Izbjegavao sam te bojeći se tvoje mreže, a upao sam u nju. Doduše, mnogo ranije nego si me počela otvoreno loviti, mnogo prije si zarobila moje srce. Čini mi se da te volim od prvoga susreta, borio sam se protiv tebe, protiv te ljubavi, ali, porazu se radujem”, ispovjedio mi se Kruno te večeri.
“Amazonko, hoće li ta kava!? – opet čujem njegov glas, čujem veseli smijeh naše Željkice, ali, nakon ovoga prisjećanja kao da osjećam da je oživjela bolna uspomena na prvu ljubav, da još postoji mala rana ili ožiljak na srcu.
www.tomislavnews.com/Iz romana “Zatišje”
