Prvi mjesec oduljio, plaća kasni, a ja internet platila nisam. Onaj mobilni isto nešto usporio, pa kad hoćeš štogod prelistat za opuštanje, samo se više naživciraš. I tako ja bez tog bajnog interneta, patim se neko vrijeme. Navika je čudna stvar, što god ti padne napamet tu je mobitel da ti da odgovore. I čudno bilo u početku, kad kasnije lagano prestade mi faliti.
Sjedim tako u ženskom društvu, kad spominje jedna nekakvu Momo lutku što iskače po you tubeu. Šta ti je, rekoh, to. Kaže nekakva aplikacija, igrica, šta li, iskoči djeci dok gledaju crtiće na internetu pa ih navodi da počine samoubojstvo! A Boze, rekoh, to nesto slično onom Plavom kitu, ili kako se već zvaše, takozvanoj igrici koja zahtjeva samoozljeđivanje onoga koji ju igra te razinu po razinu seže do istog cilja, što je bilo aktualno prije nekog vremena. Kako sestra ima malu djecu, i često se dočepaju mobitela pa vrte one svoje pjesmuljke, Maše i mede i tome slično, prestrašna mi bijaše tema pa se brzo prešaltasmo na nešto drugo. Hajde malo moda, frizura, i tako to laganini. Govori ova druga, mlađa, konačno joj narasla kosa pa ne mora umetke stavljat. Fino bi bilo umjetne nokte nabacit ali posao joj ne dozvoljava. Trepavice je nedavno morala skinut (umjetne, naravno) jer joj se upalio očni kapak. Eto zadovoljna je ona svojim izgledom ali jedina želja joj je operirati nos. Gledam je ja onako, nijedne joj mane ne vidim, ali slušam i čudim se. Priča se nastavlja na poznanice, instagram “blogerice”. Jedna od njih, kaže ova, uživo nije uopće loša, ali ima malo nepravilan oblik lica pa ne izlazi iz kuće bez “konturiranja”, a kosu je tretiranjem toliko uništila da je skoro ćelava, pa nosi nekakve poluperike i umetke za kosu. Nedavno je prekinula s momkom jer je sva uštogljena i valjda joj je u opasnosti sva ta fasada kad joj se netko približi. Tko je ta, rekoh, de mi je pokaži. Otvara ona profil na instagramu, cura ko iz časopisa! Ajme meni. Ne znam jel se vise čudim tome kako ju je opisala (“nije tako ni losa”) ili kako je ova uspjela sakrit sve te nedostatke na tim fotkama
. Da ne duljim s ostatkom razgovora, uđosmo za koji dan u drugi mjesec i uskoro dođe i plaća pa platih ja svoje zaostale račune. Proradi meni moja televizija i moj internet…
Prvo što mi izbaci na nekakvim google novostima, ni više ni manje nego Momo, famozna lutka 🧟♀️. Nista strašnije, ni odvratnije odavno vidjela nisam! Toliko uznemirujuće izgleda da je dovoljno da je dijete vidi da dozivi šok. Pa Bože dragi, mislim se koliko izopačen nečiji mozak mora biti da takvo nesto kreira. O namjeni da ne govorim, tu pamet staje.
Upali malo na you tubeu glazbu za opuštanje, iskoci ti reklama za jezive kostime za Noć vjestica koja je prošla jos u desetom mjesecu prošle godine (doduše sad su mačkare pa to valja kontinuirano reklamirati). Potom kreće spot u kojem ne znaš jel gori tekst ili video (sotonizam u kombinaciji s polupornografijom je izgleda trenutno in). Upali malo televiziju da pogledaš kakvu seriju, od kostiju, leševa, nasilja i vulgarnosti te bombardiranja lošim vijestima do nečeg i priblizno normalnog i opustenog teško ćes doći. Ako kojim slučajem i potrefiš štogod takvog, nadomjestit će to reklame. Otiđi u kino pogledat kakav film, unatoč sasvim drugom htijenju i očekivanju od filma, nagledat ćeš se svega i svačega. Otvori malo instagram da pročtaš koju foru i pogledaš malo modu, zapljesnut će te (da ne budem prosta) – golotinja, “umjetnice”- čitaj umjetne ljepotice i prostačenje. Poviri malo na fejsbuk, eto ti gomila zahtjeva za prijateljstvo s lažnih profila ili poruka s kojekakvim “prijateljskim” namjerama. Mogla bih nabrajati do sutra kao kojekava zatucana mrziteljica medija ali samo mi postaje sve kristalnije jasno da ode sve (da ne budem prosta) – gdje ne treba. Silom prilika, apstinencija od modernih medijskih pomagala potakla me na razmišljanje, a povratak korištenju istih izazvao u meni totalni bunt!
Pod izlikom praktičnosti, informiranosti, bolje društvene povezanosti, slobode, mi smo zapali u totalno ROPSTVO. Toliko smo, malo po malo i gotovo neprimjetno, zapali u to ropstvo, da više niti ne pružamo nikakav otpor. Ne buneći se, dozvolili smo da nam sve postane normalno. Nama koji smo živjeli u nekom kudikamo zdravijem okruženju možda i ne toliko, iako smo i mi na udaru da lagano sve zaboravimo, ali što je s novim generacijama?? Nikakve cenzure NEMA. U kakve će ljude današnja djeca izrasti kad su od najranijeg djetinjstva izloženi svemu čime ih se, kao što navedoh, uporno bombardira? Tinejdžeri u najosjetljivijim godinama, ionako nesigurni u sebe, većinu svog vremena provode po društvenim mrežama gdje im se serviraju nestvarni ideali ljepote kojima teže. Pa većina tih slavnih instagram blogerica i “influencerica” prodaju svoje tijelo (i dušu) za takva naslikavanja! I to su uzori!? Ma fino je biti lijep, imati BMW-a ili Chanel torbicu, ali zar je to smisao života?? Nažalost je postao. Mladima na kojima svijet ostaje. Mladima koji više ne razlikuju dobro i zlo i postaju osakaćeni za sve ono što je uistinu lijepo i vrijedno. Jer smo mi stariji to pustili. Ne bunimo se. I mi se priklonili.
Ma ne može mi nitko reći da sve nije smišljeno. Koliko godina postoji internet, to najveće medijsko zlo koje je upakirano u krasni celofan s mašnom, a da se zakonska regulativa nije pobrinula zaštititi one čije nisu ugrožene samo moralne vrijednosti nego čak i zivoti! Možda smo previše šutjeli i možda je proces postao nezaustavljiv. Da pričam kako treba dići glas i tražiti da se neke stvari konačno stave pod kontrolu s više instance, možda bi zvučalo kao utopija. Zato neću. Ali trebalo bi. Da kažem kako roditelji trebaju više pratiti što im djeca rade i što gledaju – stoji, ali i to je danas teško, gotovo nemoguće postići. Treba nastojati. Ali sve to nije dovoljno. Pa što jos činiti?? Kako ostati normalan u današnjem svijetu? Ja vidim samo jedan izlaz. Molite se!! Koje god vjere bili. Osvijestite se i shvatite da ovo ne možemo sami.
