PJESMA SAVRŠENA
Tamo, u noći dok srećem sebe,
prevarim mjesec i noćnu tminu.
Srećem sanjare tamne puti,
pretaču jecaj u violinu.
Tamo ,u noći gdje čuči hrabrost,
zatrepću zvijezde pomalo snene.
Prevarim suzu izdajicu.
Posijem sjeme u povjerenje.
Tanke su niti istine i laži.
Hajde mjeseče samo pokaži
ledena stopala.
Pogazi naivnost moju.
Još uvijek čekam da prospeš nadu
u ovu kutiju skupljenih misli ,
što slijeva se po tijelu, kao po loju.
Zatvori oči, otvori dušu iako
smrznuti ćeš svemir cijeli.
Možda te dotakne sunce i
omekša tvoje ledeno srce.
Možda mi zapamtiš ime , kada
toplina otopi led, jer glumci
oduvijek glume da im je duša
rastezljiva poput gume.
Sijaj mjeseče ,slobodan si
da ostaviš tragove.
A ja?
Čujem tvoj smijeh, što ne upadoh
u tvoju hladnu mrežu i ne postadoh
tvoj rob.
Grickam svoju usnu da je umirim od
sumnje.
Ljubim te u tvoje hladno čelo jer ja
znam istinu.
Ljubav nije praćka od gume i hladnoća
glume nema veze s tobom.
Daleko si jer si hladan. Jadan. I sijaš
samo sebi mjeseče.
Ne , nisu ovo stihovi tužni.
Svi tvoji odsjaji previše su ružni
Ti nisi ključ za moju sreću.
Ja sam vjetar snažni što ulazi
u svaku ključanicu.
Kišna kap sam i u tvoje oko ću se smjestiti.
Na usne smiješak umetnuti.
Ti znati ćeš da je kraj tvom ledenom
ludovanju.
Ne, nisam opasno lice ljubavi.
Samo sam cvijet rumeni, koji tugu
za sreću u trenu zamijeni.
Ne, nisi gluh mjeseče.
Ti si tragač u slovu mojih
pjesama. Ti dobro znaš da
ja znam da daleki si odlazak
dok ja ljubav sanjam.
A ja?
Ona sam od zamućenih , zaljubljenih
pogleda što vara mjesec tražeći sebe,
lomeći se između praznih predaha.
Drhtim u jecaju violine koja razara noć.
Uprljana ogoljelim lažima, palim svijeću
dogorjelim strastima.
Moja iskra jača je i svjetlije svijetli
od tebe ledeni mjeseče što vrtiš se u krugu.
Još uvijek letim na pedlju svoga sna. U najljepšem tkanju sam satkana
U sve oblike ljubavi utkana.
I ne smeta mi tvoja sjena.
U svim nitima muzičkih želja
Ja sam kao i ti
U svemiru
Pjesma savršena.
Autor Ruža Rosi
