Tko to ima pravo iz zajedničke katoličko-židovske molitve izvlačiti poruku da su katolici eto nešto prihvatili, priznali, da su postali sad najednom dobri, jer do Bozanićevog postupka nisu bili, što izravno implicira dvije vrlo pogubne stvari? Prvo, da je do sada Katolička crkva u Hrvatskoj veličala zlo i progon drugih ljudi i etničkih zajednica, drugih vjera i rasa, i drugo, da su po definiciji, ako ništa drugo zbog Holokausta, Židovi vrhunac humanističke, vjerske i ljudske civilizacijske uzoritosti, pred kojima Hrvati i Katolička crkva moraju položiti nekakav prijemni ispit civilizacijske pravovjernosti.
Model preuzimanja svih društvenih struktura, oblasti života, svakoga socijalnoga elementa, prvenstveno komunikacije, te elementarnoga pojmovnika i postojeće terminologije u Hrvatskoj je nevjerojatno očit i do te mjere razvijen i sustavan, da je poptuno neshvatljvo kako pristojno razumni ljudi s nacionalnog spektra ne shvaćaju sustavnost i zloćudnost toga instrumentarija. Jer se svaki put golema većina ljudi upeca na taj mamac, pa je to postalo gotovo refleksna pojava.
Hrvatska, ona izvorna, nacionalna, kršćanska, tradicionalna, godinama se brani i dokazuje da su Hrvati normalni ljudi, stalno se opravdavamo da naše vrijednote nisu necivilizacijske, da naša povijest nije ništa ni bolja ni lošija od povijesti drugih naroda, da biti kršćanin nije nazadnjaštvo i destruktivno, da ne može kršćanin biti antisemit, kao da kršćanin može biti bilo što “anti” izuzev anti-zlo, a u tom defanzivnom pristupu problemima, nehotice prepuštamo otvorenim neprijateljima uporišta koja od pamtivijeka upravo hrvatski narod baštini i koja ga određuju.
Pa se branimo da nismo mrzitelji, da nismo fašiti, da nismo nacisti i rasisti, da ne žderemo homoseksualce, Srbe, Bošnjake, muslimane, protestante ili Židove, da nam nisu problem Arapi i da ih ne mrzimo, da nismo uradili ono za što nas optužuju recimo Srbi, Bošnjaci i bilo tko drugi.
I braneći se od svega i svačega, pogotovo pred svakim, postupno prihvaćamo status – genetskog griješnika, dajući samozvanim tužiteljima nadzemaljske sposobnosti i moći.
Relani problem s tim nasrtajima je što dolaze uvijek iz samoga središta survemenog hrvatskog društva i s povlaštenih pozicija u hrvatskom društvu, što imaju zloćudnu političku i institucionalnu moć i goleme materijalne resurse nasuprot ljudi i zajednice, koja je lišena svega toga. I uz to, i onoliko koliko ima resursa, neorganizirana je i organizacijski nerazvijena, pa se ni od postojećih potencijala ne može uspostaviti čvrst bedem prevencije od nasrtaja na naše temeljne ljudske i nacionalne vrijednote.
Ni na čemu se ne vidi zorno taj zastrašujuće opasan model preotimanja pripadajućih vrijednota kao u odnosu militantnog antiteizma i anktikatoličanstva prema Katoličkoj ckrvi u Hrvatskoj i svim njezinim simbolima i vrijednotama.
Model je – Ono što ne možeš slomiti, preuzimi, preotmi i ogadi pred pripadnicima. Izoliraj i umrijet će samo od sebe.
Ako želiš kriminalizirati nekoga svećenika, pogotovo biskupa, koji se ističe ustrajnim promicanjem temeljnih kršćanskih, ljudskih i nacionalnih vrjednota, humanističkih načela i istina, u svome javnome djelovanju, onda ga se nužno mora u javnome diskursu osporiti s navodnih teoloških, kršćanskih i ljudskih stajališta, te pod svaku cijenu dovesti u izmišljeni sukob ili suprotnu poziciju s nekim drugim vjerskim, obavezno katoličkim autoritetom ili simbolom. No, to dovođenje se ne radi poštujući istinu, zdrav razum, vjerske i laičke vrijednosti i standarde, niti se pokušava uraditi na elemenatrnim činjenicama. Uvijek se polazi od interpretacije, koja udaljava svijest i stvarnost, pa se ponavljanjem laži, inetrpretacija, pozivanjem na druge iste i posve izmišljene nametnute autoritete, ponavljanjem stvara dojam kakav manipulatori žele.
Pa Benedikt VI. ne valja, Sv. Ivan Pavao Drugi valja od kada je mrtav, a papa Franjo je legenda, uzor, prije svega zajednicama i promicateljima gotovo sve redom potpunih suprotnosti kršćanskim stajalištima i vrednotama, a pogotovo u Hrvatskoj valja prosrpskim i antifa globalističkim strukturama, od kada je više nego očito svojom odlukom zaustavio proces kanonizacija bl. Alojzija Stepinca. Kad je papa Franjo u pitanju, svojim tumačenjima političkih, globalnih i povijesnih događaja, uistinu daje golemi alibi takvim interpretacijama, no, čak i u tom slučaju, njegova teološka i dogmatska stajališta nemaju baš nikakve razlike niti su na bilo kakav način suprotstavljena bilo čemu što recimo govori biskup Vlado Košić.
U Hrvatskoj tako već godinama postoje dobri i loši biskupi, pa je u izrazito neprijateljskom lijevo-liberalnom i neojugoslavensko-prosprksom mainstreamu uzor biskup Uzinić, dok je biskup Košić ili biskup Bogovoić i nekolicina drugih, doslovno na kriminalizacijskoj streljani izrazito nepoštene i neprijateljske javnosti. Da ne bi bilo zabune, na ovu udicu, na taj model se odavno upecala i sama struktura Katoličke crkve, koja manje više mirno gleda taj antikatolički proces, prepuštajući onoga tko je na udaru samoga sebi, ili čak u nekim trenutcima podupirući takve udare i nastojanja. To mogu i oosbno potvrditi, ali nije čak ni potrebno osobno svejdočanstvo, s obzirom na takav više nego utemeljen dojam u javnosti.
Nadbiskupa zagrebačkog, kardinala Josipa Bozanića, se gotovo u pravilu pokušava uzeti kao antipoda biskupu Košiću, posvemašnju suprotnost pokojnom kardinalu Kuhariću, a njegove poruke, počevši od legendarnog “grijaha struktura” posve su iskorištene upravo od onih protv kojih su bile namjenjene i na koje je upozoravao. Jednostavno neravnoteža na medijskoj i političkoj pozornici je bila takva da se sve izgovoreno moglo i još snažnije može danas iskoristiti protiv svega što onaj tko govori –predstavlja.
Tako već godinama u Hrvatskoj imamo dobre i loše biskupe, dobre i loše svećenike, dobre i loše pape, te dobru i lošu crkvu. Pri čemu je ovo loša po frekvenciji objava u medijskom sustavu – zapravo dominantno.
Zadnji takav slučaj smo imali povodom zajedničke katoličko-židovske molitve pred zagrebačkom Katedralom prilikom sjećanja na žrtve Holokausta.
Pa su, otprilike kao i pri tumačenju kršćanstva prilikom usvajanja Istanbulske konvencije, kršćanske vrijednote u poruci kardinala Bozanića uredno tumačili dokazani “teolozi” Markovina, Klasić, Ognjen Kraus, Gosldstein, Mladen Pleše, i cijela bulumenta tipova kojima nitko razuman, ni metodološkli ni prema izvedenim javnim porukama, doslovno ništa odavno ne smije vjerovati. Pa su ti baštinici čovječnosti i istinoljupci u Hrvatskoj i monopolisti slobode, ljubavi, časti, ugleda, znanja, jednakosti, pravde i humanizma, te svakako novouspostavljeni teolozi, navalili interpretirati Bozanićev govor, šaljući javne poruke o njegovoj hrabrosti, odlučnosti obračuna s NDH, s ustašlukom danas u Hrvatskoj, s povijesnim revizionizomom proglašavajući ga zapravo –turbo antifom i gotovo svećenikom ili antifa religije ili bar SPC-a. Do te mjere su išle te interpretacije da se otvoreno isticalo Bozanićevo “zalaganje” za “dobri” NOB nasuprot “genetskoga zla” NDH.
A čovjek ni luk jeo, ni luk mirisao.
S druge strane, na Bozanića su, upravo zbog toga što su interpretativnost njegovih riječi i poruka preuzeli ti “umnici” i monopolisti, kojima nitko zdrava razuma ne smije ništa vjerovati, navalili i samoproglašeni kršćanski zaštitnici, nacionalisti, domoljubi i tzv. zadnji branitelji temeljnih kršćanskih i nacionalnih vrjednota u Hrvatskoj. S druge strane, nekolicina autora, novinara i intelektualca branili su Bozanića, ali opet ističući za svaki slučaj – da se on obračunao s ustašlukom, s revizionizmom, s NDH, te da je upravo na taj način dokazao da Katolička crkva vrijedi. Ili, braneći ga – pokušali su ga figurativno rečeno zakopati pristajući na relevantnost polustoljetnih optužbi, protiv kojih je Bozanić stotinu puta eksplicitno govorio javno.
Bozanić je u tom svom govoru istaknuo “strahote Jasenovca” jer je posve opravdano, kršćanski i ljudski istaknuti da je sve što je značilo ubijanje jednoga čovjeka – strahota. Upravo istučući tu sintagmu, Bozanić doslovno preuzima moralno pravo ali i odlučnost u tumačenju Jasenovca, od onih i pred onima koji su upravo realne strahote Jasenovca i rata, iskorištavali za svoje prljave planove protiv hrvatskoga naroda i same Crkve. Jer, nitko razuman neće polemizirati o tome je li tamo bilo strahota, jer je to dokumentirano potvrdio i Igor Vukić, kao čovjek koji je silno uzdrmao koncept zlouporabe toga mita, bit je stvari u tome – tko će odlučivati i kako, što je to istina o tim strahotama i koja je činjenična razina tih strahota. To se mora znati, jer je to temelj istine. Bozanić je istrgnuo iz ruke krivotvorima Jasenovca i povijesti instrumentarij laži, pa i pojmove koje su koristili kao podlogu svojih laži, ispravno uočavajući da je temeljno polazište nastojanja u borbi za istinu – ovladavanje pojmovima u javnosti i stjecanje prava na njihovu intepretaciju. Time Bozanić ni u crnom ludilu nije potvrdio sablazan koju su srpski i jugoslavensko-komunistički krivotvori namentuli što u Hrvatskoj, što u međunarodnom okruženju kao genetski grijeh hrvatskoga naroda…
Tu dolazimo na naglasak iz uvoda u ovaj tekst.
Prvo, kome je to Bozanić i što trebao dokazati, i dokazao?
Drugo, on u svome govoru nije ni spomenuo NDH, niti mu je iz svega što je izgovorio padalo na pamet obračunavati se s bilo čim i s bilo kim, pogotovo u realnom kontekstu današnje Hrvatske s – ustašlukom.
Treće, tko to ima pravo iz zajedničke katoličko-židovske molitve izvlačiti poruku da su katolici eto nešto prihvatili, priznali, da su postali sad najednom dobri, jer do Bozanićevog postupka – nisu bili, što izravno implicira dvije vrlo pogubne stvari?
Prvo, da je do sada Katolička crkva u Hrvatskoj veličala zlo i progon drugih ljudi i etničkih zajednica, drugih vjera i rasa, i drugo, da su po definiciji, ako ništa drugo zbog Holokausta, Židovi vrhunac humanističke, vjerske i ljudske civilizacijske uzoritosti, pred kojima Hrvati i Katolička crkva moraju položiti nekakav prijemni ispit civilizacijske pravovjernosti.
Ništa od toga nije točno.
Niti za bilo što od toga ima trunke uporišta u tome što je Bozanić uradio ili rekao.
Ni slova!
Bozanić je bio zapravo dosljedan samome sebi, a tko god ozbiljno analizira njegove govore od kada je došao na mjesto zagrebačkoga nadbiskupa, ni za milimetar se nije mjenjao njegov odnos prema temeljnim ljudskim, kršćanskim i u konačnici društvenim i nacionalnim vrjednotama. U tim govorima nema ama baš nikakve vrjednosne razlike u odnosu na govore recimo biskupa Košića, koga upravo svi ovi koji sad najednom otvoreno krivotvoreći i lažno intepretirajući smisao i značaj onoga što je Bozanić uradio i rekao – redom histerično prozivaju za sve nevaljalosti ovoga svijeta.
Bozanić je u tom svom govoru istaknuo “strahote Jasenovca” jer je posve opravdano, kršćanski i ljudski istaknuti da je sve što je značilo ubijanje jednoga čovjeka – strahota. Upravo istučući tu sintagmu, Bozanić doslovno preuzima moralno pravo ali i odlučnost u tumačenju Jasenovca, od onih i pred onima koji su upravo realne strahote Jasenovca i rata, iskorištavali za svoje prljave planove protiv hrvatskoga naroda i same Crkve. Jer, nitko razuman neće polemizirati o tome je li tamo bilo strahota, jer je to dokumentirano potvrdio i Igor Vukić, kao čovjek koji je silno uzdrmao koncept zlouporabe toga mita, bit je stvari u tome – tko će odlučivati i kako, što je to istina o tim strahotama i koja je činjenična razina tih strahota. To se mora znati, jer je to temelj istine. Bozanić je istrgnuo iz ruke krivotvorima Jasenovca i povijesti instrumentarij laži, pa i pojmove koje su koristili kao podlogu svojih laži, ispravno uočavajući da je temeljno polazište nastojanja u borbi za istinu – ovladavanje pojmovima u javnosti i stjecanje prava na njihovu intepretaciju. Time Bozanić ni u crnom ludilu nije potvrdio sablazan koju su srpski i jugoslavensko-komunistički krivotvori namentuli što u Hrvatskoj, što u međunarodnom okruženju kao genetski grijeh hrvatskoga naroda, jer je čak i u rečenici u kojoj dovodi u vezu današnje generacije nasljednika počinitelja zla, Bozanić apostrofirao pojam i načelo – istine.
Zato mi je neshvatljivo da dr Razum recimo osporava upravo tu rečenicu i misao, kao i sintagmu o “strahotama Jasenovca”, pri čemu ispada da ga je strah od istine, kojoj godinama već stremi sa svojim kolegama u udruženju, izlažući se nevjerojatnom javnom linču, od kojega ga statusno štiti upravo hijerarhija Katoličke crkve, pa i sam kardinal Bozanić.
Osporavajući njegov zagovor da istinom treba prosvijetliti sve hrvatske generacije a posebno djecu i nasljednike počinitelja, pogotovo s navodne nacionalne i kršćanske strane, izravno se demonstrira strah od –istine. I posredno naliježe na srpsku krivotvorinu. Zar ima bilo što prirodnije i bilo što važnije u današnjoj Hrvatskoj od snažnoga prosvijetljenja istinom o povijesnim događajima upravo milijuna nasljednika nekadašnjih pripadnika hrvatskih oružanih formacija i državnih institucija NDH, koji se u golemoj većini pogotovo u javnosti refleksno već opravdavaju od nečega,o čemu nemaju –pojma, jer im je upravo srpsko-komunistički, današnji antifa zlotvor onemogućio pristup istini, kakva je god, prihvaćajući time i prevladavajuću krivnju hrvatskoga naroda.
Nikome istina o NDH ili Jasenovcu u ovome trenutku ne treba i ne odgovara kao sinovima i unucima bviših pripadnika NDH države. Kakvu to krivnju implicira?
Nikakvu.
To samo može govoriti i otvoriti vrata činjenici da je ta krivnja lažna, krivotovrena po modelu Valerijanovoga memoradnuma koga je raskrinkao povjesničar Stjepa Lozo, te da je zazivanje prosvjetljenja nasljednika istinom, zapravo poziv na suočavanje s lažima prije svega i na obranu od tih povijesnih krivotvorina. A čak i dokazano razumni ljudi su nasjeli na antifa interpretacije, osuđujući kardinala Bozanića za ove izgovorene riječi. Nije li istina i prosvijetljenje uz to što je nužno za odnos prema vlastitom identitetu, istodobno i poziv na otpor prema lažcima i lažima, te u svojoj biti jedini istinski način skidanja stigme zla u kojoj su odgojeni i toliki čiji su pretci bili pripadnici hrvatske države i vojske za vrijeme II. svjetskog rata, te koji zbog goleme svekolike kampanje i laži, lako potpadaju pod utjecaj čitavoga niza interpretatora i njihovih nastranih ciljeva.
Bozanić je u nazad nekoliko mjeseci višestruko javno govorio o nužnosti znanstvenoga utvrđivanja istine o svemu u Hrvatskoj prošlosti, potovo o spornim temama i pitanjima, eksplicitno navodeći i Jasenovac u tome kontekstu. S druge strane, recimo, u zajedničkoj ekumenskoj molitvi u Sisku, sisački biskup Vlado Košić je otvoreno pitao može li se biti brat, a ne biti braća u istini? Postoje li dvije, tri ili deset istina o jednome događaju? Ne postoje. Riječ istina ima svoje janso značenje i ne može ga se drugačije intepretirati. U čemu je razlika između poruke biskupa Košića i kardinala Bozanića? Nema je.
Dakle, je li cilj zazivanja prosvjetljenja istinom “nasljednika počinitelja” optužba djece i današnjih generacija, kako to neki intepretiraju ili oslobođenje od konstruiranoga nametnutoga grijaha hrvatskome narodu?
Kako je moguće ne vidjeti upravo tu namjeru u tim riječima?
Bozaniću se puno toga u taktičkom ponašanju, u nespretnostima u odnosu s aktualnim i javnim politikama i zauzimanju dnevno-političkih stavova može prigovoriti i treba, ali, napadati ga za potencijalno epohalne postupke od golemoga značaja za hrvatski narod, mogu samo idioti ili zlonamjerni ljudi. A ima i jednih i drugih na izvoz i teško je razlučiti koji više ugrožavaju hrvatski narod.
Bozanić je u nazad nekoliko mjeseci višestruko javno govorio o nužnosti znanstvenoga utvrđivanja istine o svemu u Hrvatskoj prošlosti, potovo o spornim temama i pitanjima, eksplicitno navodeći i Jasenovac u tome kontekstu.
S druge strane, recimo, u zajedničkoj ekumenskoj molitvi u Sisku, sisački biskup Vlado Košić je otvoreno pitao može li se biti brat, a ne biti braća u istini?
Postoje li dvije, tri ili deset istina o jednome događaju?
Ne postoje.
Riječ istina ima svoje janso značenje i ne može ga se drugačije intepretirati.
U čemu je razlika između poruke biskupa Košića i kardinala Bozanića?
Nema je.
Razlika je jedino kontekst u kojemu su izgovorene te riječi, iako je u oba slučaja, jasno nastojanje da se u Hrvatskoj konačno, kad već neće država i državne politike, upravo Katoilička crkva prometne u nositelja javnoga zahtjeva i svojevrsnoga društvenoga pokreta za zaustavljanje i uništenje srpskih povjesnih krivotvorrina. Misli li netko da je upravo Katoličkoj crkvi, pa ako baš hoćemo Bozaniću kao vodećem čovjeku te Crkve u Hrvatskoj, sve ovo što se događa s kanonizacijom bl Alojzija Stepinca bilo okidač da se krene u tom pravcu odlučno i jednom za sva vremena?
U to nema sumnje, kao što nema sumnje da je Bozanić ovim postupkom pred Katedralom odlučio svoje nadbiskupsko poslanje u Crkvi u Hrvatskoj, posve svjestan da neće za njegovog doba bl Alojzije biti proglašen svetim od strane pape Franje, upravo zbog srpskih laži i besmislenog Papinog nastojanja ekumenskom približavanju tim lažovima, otregnuti iz srpskih ruku svaku moguću interpretaciju hrvatske povijesti.
Zato to treba promatrati kao Bozanićev kontraudarac nevoljama, pa i svojevrsni odgovor samome Papi i poduprijeti ga svim mogućim nastojanjima i sredstvima. To je ono dobro što je izazvalo ekumensko trgovanje pape Franje svetinjom koja nije od ovoga svijeta i na koju nema pravo izuzev – kanonsko. Kad već Bozanić na to kanonsko pravo ne može utjecati, može započeti obračun s uporištima njegovih potencijalnih zlouporaba i ostaviti iza sebe na Kaptolu važniju stečevinu od nadnevka kanonizacije bl Alozija Stepinca, koja je neumitna, kad god bude.
Nema sumnje da karidnal Bozanić odugovlačenje kanonizacije bl Alojzija Stepinca drži svojim teretom, svojom kaznom, bar onoliko koliko bi svojom nagradom i čašću držao proglašenje Stepinca svetim u negovo kaptolsko vrijeme.
Zato on nema ni jedan jedini razlog pokušavati dodvoriti se papi, a ima ih jako puno nastojati mimo kanonizacije napraviti neovisno o Vatikanu nešto dobro i važno za svoj Crkvu i svoj narod. Pogotovo što u tome što radi, vidi i svojrsnu slatku osvetu za nedoživljenu čast proglašenja svetim Alojzija Stepinca.
Ni jednoga slova u Bozanićevim riječima i rečenicima, u mislima, ali ni simbola u cjelokupnom događaju pred zagrebačkom Katedralom nije bilo, koje bi značilo odustajanje Bozanića od istjerivanja istine i pravičnosti te odgovornosti hrvatskoga naroda – jedino pred tim univerzalnim svetinjama.
Bozanić je pred Katedralom jasno demonstirao namjeru i odlučnost da više nikada u Hrvatskoj nitko ne smije dopustiti srpsko arbitriranje svim i svačim, pogotovo arbitriranje u hrvatsko-židovskim odnosima, ili katoličko-židovskim odnosima, te pogotovo srpsko skrivanje iza Holokausta kao neupitnoga globalnog simbola užasa i patnje židovskoga naroda. Činjenica je da je upravo razornost srpske laži prije svega oko navodnih ustaških zločina u II. svjetskom ratu, dosegnula vrhunce oslanjajući se na židovska stradanja, židovske lobije i priču o Holokasutu. Tako su Srbi, po istoj matrici po kojoj današnji pro- Srbi, pro-jJugoslaveni i antife tumače sve hrvatske vrijednosti i znamenitosti, preuzeli ulogu i glavnoga arbitra, time i žrtve u Holokausta.
Ni jednoga.
Pokušaj preuzimanja Bozanića, njegova orkestirana “kanonizacija” u antikatoličkim strukturama koje su prepoznate po nanošenju nevjerojatnih zala hrvatskome narodu i njegovoj katoličkoj pripadnosti i Crkvi, zapravo je, kako bi pokojni Biće Mladinić rekao – pila naopako.
I naravno, uvijek zbog nevjerojatne nezrelosti hrvatskih “mudraca” uspješno podvaljena.
Nisama vidio nikoga tko je shvatio moguću stratešku političku i identitetsku vrijednost toga Bozanićevoga čina i njegovih poruka, izuzev Ante Đapića u emisiji Presing na N1. Zanimljivo je da je upravo taj Đapić danas prilično kiminaliziran na nacionalnom spektru jer je “uništio pravaštvo” koje ne vodi deset godina, a oslobođeni pravaši nakon toga ni – makac. Iako je i on istaknuo rezervu zbog “prosvjetljenja nasljednika”, Đapić je ispravno prepoznao kamo vodi to što Bozanić radi.
Bozanić je pred Katedralom jasno demonstirao namjeru i odlučnost da više nikada u Hrvatskoj nitko ne smije dopustiti srpsko arbitriranje svim i svačim, pogotovo arbitriranje u hrvatsko-židovskim odnosima, ili katoličko-židovskim odnosima, te pogotovo srpsko skrivanje iza Holokausta kao neupitnoga globalnog simbola užasa i patnje židovskoga naroda.
Činjenica je da je upravo razornost srpske laži prije svega oko navodnih ustaških zločina u II. svjetskom ratu, dosegnula vrhunce oslanjajući se na židovska stradanja, židovske lobije i priču o Holokasutu. Tako su Srbi, po istoj matrici po kojoj današnji pro- Srbi, pro-jJugoslaveni i antife tumače sve hrvatske vrijednosti i znamenitosti, preuzeli ulogu i glavnoga arbitra, time i žrtve u –Holokaustu.
Bozanić i pametni ljudi znaju da nisu svi Židovi zuroffi, plaćenici i probisvjeti, te da se istinske židovske organizacije s ozbiljnim svjetskim utjecajem ne vole dovoditi u svezu i istu ravan s presuđenim zločinačkim politikama i državom Srbijom, koja ih danas baštini skrivajući svoje laži iza tuđih strašnih žrtava a i realnoga utjecaja Židova u svijetu.
Zato su Srbima, i u tome su im služili, prokomunistički Židovi u bivšoj Jugoslaviji, koji su po potrebi bili bilo što što je trebalo biti tjekom jugoslavenskoga režima, uživajući kao Kraus i Goldstein goleme benefite, i nikada ne postavljajući pitanje “dobrim komunistima” zašto nisu vratili otetu židovsku imovinu, zašto srpske žrtve pripisuju Holokaustu kad su uparvo u Srbiji Židovi doslovno bili istrijebljeni samo godinu dana nakon uspostave Nedićevoga režima, te da je upravo SPC koju svi ti Krausi, Goldsteini i Klasići danas monolitno zastupaju i promiču kao civilizacijsku Pupovčevu vrjednotu, proglasila svetim i svećenike koji su se proslavili nevjerojatnom mržnjom prema Židovima, svima ne-Srbima, te veličali Hitlera kao božanstvo i mesiju.
Dakle, je li moguće da je Bozanić, kad već neće hrvatska državna politika, odlučio srpske laži i političko srpstvo isključiti iz hrvatsko-židovskoga odnosa i priče o stradanjima u NDH.
Itekako je moguće.
Zapravo je vrlo izvjesno upravo to.
U najmanju ruku takva realnost zaslužuje bar razmišljanje, potporu i mrvicu vjere a ne bjesomučno osporavanja.
Nisam vidio da je netko od “naših” kritičara, ali i zagovornika kardinalovoga čina, istaknuo bilo kakav detalj o židovskoj organizaciji koju je Bozanić uzeo kao sugovornika u molitvi i tome događaju. A vrlo je znakovito upravo to.
Evo zašto.
“Židovski informacijsko-edukacijski centar Hatikva najoštrije osuđuje instrumentalizaciju stradavanja Ane Frank, kao simbola Holokausta, i svih drugih žrtava Holokausta, kojoj smo svjedočili u nedavnom istupu državnog vrha Republike Srbije. Ovakav i svaki sličan način zloporabe strahota Holokausta u cilju postizanja političkih, manipulacijskih i drugih dnevnopolitičkih probitaka, pokušaj je grubog mijenjanja povijesne istine, što je oblik nijekanja Holokausta. Sva stradanja civila osuđujemo, poštujemo i žalimo žrtve, ali zbog bitnih razlika u povijesno-političkim okolnostima koje su izazvale Holokaust u odnosu na bilo koje drugo stradavanje civila u povijesti, odbijamo i osuđujemo ikakvo njihovo izjednačavanje, a osobito u svrhu dokazivanja ovih ili onih političkih stavova i teza. U okviru toga žalimo i protivimo se i povremenim povijesno i činjenički neutemeljenim izjavama koje mogu doći i iz nekoga od židovskih izvora, što se zatim također beskrupulozno koristi u spomenute dnevnopolitičke svrhe.
Tako nema i ne može biti nikakve povezanosti žrtava Holokausta ni s ma kakvim tragičnim posljedicama za pojedince ili skupine što su proizašle iz vojno-redarstvene akcije koju je Republika Hrvatska provela 1995. godine, s ciljem reintegriranja svojeg do tada stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupiranog teritorija. Definicija o ovoj okupaciji teritorija neovisne zemlje i o opravdanosti akcije oslobađanja međunarodno je prihvaćena i priznata. Stoga s dubokim negodovanjem odbijamo bilo kakve usporedbe između žrtava Holokausta sa stvarnim ili proglašenim žrtvama ove vojne akcije, ma kako one objektivno mogle biti tragične”.
Ovo je izjava zjadnice koju je Bozanić izabrao za zajedničko molitveno-komemorativno obilježavanje sjećanja na Holokaust.
E, sad pitanje.
Je li netko do sada u Hrvatskoj čuo ovakve riječi od Ognjena Krausa, Ive ili pokojnoga Slavka Goldsteina, Jakovine, Klasića, Mesića, Josipovića, Vesne Pusić, Mladena Plešea i cijele bulumente “analitičara” u tzv. maisntreamu, te je li ovo recimo moguće povezati s notornim Zuroffom i sličnim tipovima, koji su desetljećima u službi opasne srpske propagande koja razara hrvatski ugled u svijetu?
Nije nitko.
Govori li to nešto onima koji prije nego razmisle, ili povučeni monopolnom interpretacijom kršćanstva s izrazito antikršćanskih pozicija, javno raspravljaju o riječima i djelu kardinala Bozanića nazad nekoliko dana?
Trebalo bi.
Trebalo bi, prije svega zbog toga što samo nesiguran, načet nametnutom lažnom krivnjom svojih otaca i umno pokoren čovjek, nikada ne razmišlja pozitivno, prepuštajući svoje autentične vrijednote i prava, pa i institucije i osobe, dokazanim krivotvorima i manipulatorima, za čija stajališta odavno nije ni potrebno koristiti razum. Valja ih u startu odbaciti i sve što kažu, pokušati tumačiti posve drugačije. Jer, ako već ne možeš sam tumačiti ili zauzimati stav o svojim vrijednotama, najmanje što možeš je ne uzimati dokazane nevaljalce za tumače i svjedoke istine. Jer lažu.
