Dok su Ivezićeva djeca, živa bačena u Dabinu jamu duboku 20 metara umirala od povreda, Jure (4), Ika (8), Luka (6), Manda (5) i još 14 drugih između dvije i osamnaeset godina starosti, antifašisti su iznad jame slavili, a slave i danas.
Što ako su ta djeca bacana živa u jamu duboku 20 metara, a jesu? Što ako je mali Luka (6) prilikom pada slomio ruke i plakao dozivajući mamu pa nakon dana i dana agonije umro u strašnim mukama od sepse, žeđi i gladi, gledajući u već ugasle okice svog brata Jakova (3), dok su antifašisti slavili i plesali kolo nad jamom? Što ako je mala Manda (5) prilikom pada u jamu 20 metara duboku slomila obadvije noge i nije imala snage ni plakati već je nijemo zazivala tatu i mamu dok nije iskrvarila i zauvijek napustila ovaj jezivi svijet antifašističkog smrada. Svako biće koje ima dušu može još uvijek čuti njen bezglasni vapaj “Mama, mama, tata moj pomozi mi molim te, boli me…”, ali mama i tata već su bili mrtvi, masakrirani od baštinika antifašizma, a bezglasni dječji krikovi ostati će vječno kao znamen velikosrpskog antifašizma.
“Oprostiti, ali ne zaboraviti”, stara je ispraznica koju se rado citira. Ta ispraznica inače vrijedi (koliko vrijedi) u slučajevima kad onaj koji nam je nanio zlo traži oprost, ako ga iskreno traži? A mi kao kršćani dužni smo, prvenstveno zbog sebe i svog psihičkog zdravlja, odbaciti princip osvete. Zaboraviti nikad ne možemo, naravno.
No što kad zločinac ne traži oprost? Što kad zločinac tvrdi da je apsolutno u pravu i da bacati djete od 4 godine u jamu duboku 20 metara nije zločin već antifašizam – jer je Jure Ivezić (4) Hrvat, ustaša? Što kad zločinac tvrdi kako je to što je bacio curicu Iku Ivezić, dijete od 8 godina – Hrvaticu, u jamu duboku 20 metara veličanstveni čin antifašizma i otpora zlu, jer je curica ustašica? Što kad zločinac tvrdi da je mali Luka Ivezić (6) ustaša i da se nije moglo pobijediti zlo ako se malog ustašu Luku živog ne baci u jamu duboku 20 metara? Što kad zločinac tvrdi da je mala Manda (5) ustašica koju se moralo baciti u jamu duboku 20 metara, jer je Hrvatica – ustašica? Što ako monstruozni zločinac tvrdi da je to što je pobio svih osamnaestoro djece Ivezića i sve odrasle članove obitelji, ukupno 37 članova, ustanak protiv okupatora, a okupator su, kako vidimo, djeca od 2 do 18 godina – 18 hrvatskih mališana koji nikad nisu imali priliku odrasti i izjasniti se jesu li u svojoj zemlji okupatori, ustaše, zločinci, i što je točno njihov zločin.
Što ako su ta djeca bacana živa u jamu duboku 20 metara, a jesu? Što ako je mali Luka (6) prilikom pada slomio ruke i plakao dozivajući mamu pa nakon dana i dana agonije umro u strašnim mukama od sepse, žeđi i gladi, gledajući u već ugasle okice svog brata Jakova (3), dok su antifašisti slavili i plesali kolo nad jamom? Što ako je mala Manda (5) prilikom pada u jamu 20 metara duboku slomila obadvije noge i nije imala snage ni plakati već je nijemo zazivala tatu i mamu dok nije iskrvarila i zauvijek napustila ovaj jezivi svijet antifašističkog smrada. Svako biće koje ima dušu može još uvijek čuti njen bezglasni vapaj “Mama, mama, tata moj pomozi mi molim te, boli me…”, ali mama i tata već su bili mrtvi, masakrirani od baštinika antifašizma, a bezglasni dječji krikovi ostati će vječno kao znamen velikosrpskog antifašizma. Što ako su djeca onako slomljena gledala svoju braću i sestre polomljene i u smrtnim mukama? Što ako su plakali i od bola i tuge za svojom malenom braćom i sestrama kojima nisu mogli pomoći jer su i sami umirali, a u blizini nigdje nije bilo ljudskog bića da im pomogne, sve sami antifašisti. Što ako je i smrt bolja od antifašizma na velikosrpski način, a jest, jer je oslobođenje od muka i zvijeri u ljudskom obliku, onih gore izvan jame koji su slavili, a slave i dan danas.
Osamnaestoro djece u agoniji, slomljeno, polako umiru krvareći, plačuči, stenjući od bolova i muka ne znajući što im je grijeh i zašto tako pate? A to je bio samo početak ustanka koji zločinci danas zovu Ustanak naroda Hrvatske ne bi li i nama pripisali dio tih zvjerstava nad Hrvatima. Onda su uslijedili pokolji stotina, pa tisuća, pa desetaka tisuća samo na tom užem području Like. A onda je slijedio konančni antifašizam i ovako su završile stotine tisuća Hrvata od Triglava do Vardara. Svim je našim nesretnicima zajedničko samo jedno – svi su bili Hrvati
I tako 18 puta, osamnaestoro djece u agoniji, slomljeno, polako umiru krvareći, plačuči, stenjući od bolova i muka ne znajući što im je grijeh i zašto tako pate? A to je bio samo početak ustanka koji zločinci danas zovu Ustanak naroda Hrvatske ne bi li i nama pripisali dio tih zvjerstava nad Hrvatima. Onda su uslijedili pokolji stotina, pa tisuća, pa desetaka tisuća samo na tom užem području Like. A onda je slijedio konančni antifašizam i ovako su završile stotine tisuća Hrvata od Triglava do Vardara. Svim je našim nesretnicima zajedničko samo jedno – svi su bili Hrvati, a kako svi znamo, počevši od djece Ivezića do zadnjeg ubijenog od UDBE 80-ih, svi su Hrvati u zemlji Hrvatskoj okupatori – kako kažu zvijeri. Osim, naravno, onih koji su se pridružili četničkom pokretu, kasnije partizanskom, no svi znamo da je to isto, o tom također svjedoče svi preživjeli četnici tvrdeći da su samo mijenjali znakovlje po potrebi i zbog politike.
Što ako je ono što zvijeri nazivaju “veličanstvenom antifašističkom borbom” davno zacrtani plan Velike Srbije koji je zacrtan još 1844., odnosno tad je zapisan, a zacrtan je još ranije. Po tom planu svaki put kad te zvijeri naslute priliku, dignu pobunu i baš svaki put genocidom riješe pitanje Hrvata na tom području. Popratna priča uvijek retardirano ista: ugroženost, “ustaše pobili sto, dvesta, trista, trista “miliona” Srba ovdje, ondje, a onda smo mi morali pobiti svu njihovu djecu, sve njihove svećenike, sve njihove starce, sve njihove majke i sve njihove nenaoružane očeve, sve do jednoga, jer su to sve ustaše i okupatori, a klanje civila i bacanje djece koja jedva znaju hodati u rupe duboke 20 metara veličanstveni je antifašizam svih naroda i narodnosti, mada su tamo ubijali samo četnici i partizani velikosrbi. Nikakav im problem ne predstavlja to što se kad su klanja Hrvata u pitanju od ostalih naroda i narodnosti tamo pojavio samo jedan Hrvat, Marko Orešković, koji čak nije ni sudjelovao u veličanstvenom pokolju djece Hrvata okupatora, već je od tog smrada htio stvoriti svoju vojsku pod komandom komunističke partije. Na kraju, odnosno na početku, tog čudnovatog svata preklali su isti ti četnici, a na kraju je kopernikanskim obratom četnički pokret preuzeo zločinačku komunističku partiju. Inače pravedno je da su ga baš četnici zaklali jer od govna ne možeš praviti pitu. A kad smo govna, Vijeće Europe osudilo je komunističke totalitarne zločinačke režime. Pa kad bismo uspoređivali četništvo i komunizam koji je kao predvodio antifašizam onda ne bismo našli nekakvu razliku u pristupu prema nevinima “Sve koji nisu naši pobiti” geslo je i jednih i drugih smradova.
Marko Orešković dobio je točno ono što je i zaslužio šurujući s okupatorskim smradom, a danas sutra pravda je i da jednako završe svi tzv. znanstvenici apologeti četništva uvijenog u antifašizam i jugoslavenštinu, i to od ruku onih koje zastupaju – četnika i velike Srbije. Poznat je i slučaj Hrvata Stjepana Filipovića koji je u Srbiji dizao partizanske ustanke, poznato je i da je završio kao i Marko Orešković, uhitili ga četnici i zajedno s Njemcima objesili, a jednako su u Srbiji završila i njegova dva brata. Tko s vragom budalaštine sadi…
Marko Orešković i Stjepan Filipović, hrvatski komunisti koje su srpski antifašisti likvidirali,
Oreškovića uz pomoć Mussolinijevih snaga a Filipovića Hitlerovih.
Sudbina je svih autošovinističkih Hrvata neprijatelja Hrvatske i četničko-jugoslavenskih jataka, bili oni primitivci i primitivni hedonistički klošari u militarističkim civilnim udrugama, medijskim velikosrpskim utočištima, politici ili znanosti da jednog dana budu žrtve četničke kame, to se zove univerzalna pravda. Te univerzalne pravde i svoje sudbine u bilo kojoj velikoj Srbiji makar se ona zvala i Jugoslavija svjesni su bili i hrvatski komunisti i to je jedini razlog zašto su se udružili s nama Hrvatima iz zemlje i inozemstva da zaustave Miloševićev uspon, odnosno uspon monstruma bez premca – veliku Srbiju. Jer su, za razliku od kokošarsko-klošarske “boranije” u znanosti, poučeni iskustvom, jasno vidjeli svoju sudbinu na kocu i konopcu. A sad kad misle da je opasnost prošla ponovno grade Homogenu Srbiju na mitovima o 4 milijarde Srba na prostorima Hrvata, a kojih smo prema njihovim štakorima koji sebe smatraju znanstvenicima pobili oko 3 milijarde.
Onaj tko misli da je velikosrpska koljačka zabava završila grdo se vara. Gledam sve njihove emisije, čitam portale i odgovorno tvrdim – luđi su nego ikad! Na Ćirilici u zadnjoj emisiji njihov “znanstvenik” izjavi da je u Jasenovcu pobijeno 700 iljada Srba i da svi znamo kako je to predvodio Stepinac i Katolička crkva, a onda svi u studiju važno klimaju onim izraslinama na ramenima kao “Da, to je istina”. I to nije incident nego svakidašnja pojava tamo daleko u svakoj emisiji i u svakom članku koji to spominje.
U drugoj emisiji isto “znanstvenik” govori kako se u Hrvatskoj trebaju izgrađivati civilne, sportske i svake druge srpske udruge jer, kaže: “danas nemamo vojnu moć, a kad budemo imali vojnu moć da odmah imamo izgrađenu infrastrukturu i da možemo odmah preuzeti vlast”. Zvuči li vam poznato? Ako da to je zato što se baš prema toj špranci izgrađuje paralelan sustav vlasti koji nas je danas prožeo na svim razinama, kad budu imali vojnu moć, kako reče “znanstvenik”, onda će to opet da bude srpsko, a naša hrvatska djeca u jamama dubokim 20 metara tiho će jecati dok se Bog ne smiluje i uzme ih k sebi. I to će se prema špranci zvati “Veličanstvena pobjeda antifašizma”. Pitam se prate li naše službe sve to, ako ne prate onda ne prate samo zato što im politika ne dopušta. Ali zato velikosrpski nacisti nemaju takvih političkih problema i rade svoje na svim razinama.
U Srbu se nisu borili zajednički Hrvati i Srbi, već su Srbi klali Hrvate odreda, a jedinog Hrvata koji je došao, Marko Orešković, isti ti četnici zvijerski su ubili. Jedina i nepobitna istina je da su Srbi mučki i kukavički genocidom riješili sve Hrvate od trudnica i novorođenčadi do staraca pred smrt. Nikakvih borbi nije bilo jer je hrvatski narod bio nenaoružan i nije znao što mu se sprema, to je notorna istina koju čak ni oni ne negiraju. Ali inzistiraju na tomu da je to tradicionalni i pravedni veličanstveni srpski antifašizam. … vam pleme.
Vratimo se malo na Srb.
Citirat ću izjave sudionika na proslavi klanja hrvatske djece u Srbu i pojasniti:
https://www.portalnovosti.com/pupovac-srbi-su-bili-i-ostat-ce-bastinici-antifasistike-tradicije
“Jedni kažu da da Hrvatska ima jedan od najvećih antifašističkih pokreta u Evropi. Moraju reći i da su se u tom pokretu zajednički borili Hrvati i Srbi. Gradimo društvo u kojem ima mjesta za svaku ideju koja u svojoj biti nema intenciju za uklanjanje drugih, a upravo je antifašizam omogućio onakvo društvo koje smo imali nakon Drugog svjetskog rata.” (Milorad Pupovac, Novosti)
U Srbu se nisu borili zajednički Hrvati i Srbi, već su Srbi klali Hrvate odreda, a jedinog Hrvata koji je došao, Marko Orešković, isti ti četnici zvijerski su ubili. Jedina i nepobitna istina je da su Srbi mučki i kukavički genocidom riješili sve Hrvate od trudnica i novorođenčadi do staraca pred smrt. Nikakvih borbi nije bilo jer je hrvatski narod bio nenaoružan i nije znao što mu se sprema, to je notorna istina koju čak ni oni ne negiraju. Ali inzistiraju na tomu da je to tradicionalni i pravedni veličanstveni srpski antifašizam. … vam pleme.
Uklanjati nenaoružane hrvatske civile, žene, djecu, starce genocidom, nije antifašizam i nije izgradnja društva u kojem ima mjesta za svaku ideju, a osobito nije društvo koje nema intenciju uklanjanja drugih, naprotiv, vi ste druge temeljito uklonili, uključujući i osamnaestero djece Ivezića. A sad bi gospoda da na tom stane jer su proveli konačno rješenje Hrvata po uzoru na Hitlerovo konačno rješenje židova. Ali neće to ići Pupovče, neće ići makar se kusurali idućih tisuću godina. Čitavo vrijeme rata i nakon drugog svjetskog rata imali smo stravične pokolje Hrvata, nakon pokolja laganini ubijanja sve do kraja osamdesetih svih političkih neprijatelja i nefunkcionalnu bastard državu koja je živjela na kreditima i političkim makinacijama, državu koja nije imala struje, nafte, šećera, ulja, državu koju su 80 % financirale Hrvatska i Slovenija, a na kraju se raspala onako kako se začela i živjela, u krvi i užasu. Kako je počela tako je i završila, jer od govna se nikad ne može napraviti pita Pupovče.
Miloševića ne vrijedi ni citirati.
“… na današnji dan ustao narod Hrvatske protiv onih koji su oblatili hrvatsko ime… Mnogi nastoje one koji su poraženi u Drugom svjetskom ratu pretvoriti u pobjednike. Nije svaka Hrvatska dobro došla. Jedino je to demokratska i antifašistička Hrvatska koja je ravnopravna država svih njenih građana. Ne zagovaramo jednoumlje, ali ne prihvaćamo bezumlje – rekao je Habulin, dodavši da ustanak u Srbu nije bio usmjeren protiv hrvatske države i da je vrijeme da se prestane s lažima.” (Franjo Habulin, Novosti)
Stvari postaju sasvim jasne – Četnici, partizani, Talijani, svi su ista ekipa antifa fašista. Najužasnije danas je ta mentalna lijenost zaostalih simpatizera partizana koji i dalje ne vide s kim šuruju i koliko su jadni kad se ne distanciraju od velikosrba i genocida nad Hrvatima koje je i tehnički pomagala Italija nego i dalje gone svoje izdajući svoj narod i svu onu nevinu djecu koju je ova bagra poklala samo zato što su Hrvati. Nije baš da ih je neki veliki broj, al’ su glasni i ne mogu se zvati ljudima dok se od ovog smrada talijansko-četničko-partizanskog ne distanciraju.
Veliki omanji partizan rođen nakon drugog svjetskog rata pokušava nam objasniti da je to što su bacali djecu u jame, pekli svećenika na ražnju, skinuli nekoliko stotina hodočasnika s vlaka pa ih zvijerski mučili i pobili, pa onda pobili desetke tisuća Hrvata samo u prvom valu sve bilo u cilju ispiranja ljage s hrvatskog imena. U normalnom svijetu to se zove genocid, i to potpuni. Naime, tako to rade oni – četnici. Na tom genocidu čestitao im je i talijanski general Giaccomo Zanussi, o čemu govori i D. Dijanović:
http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/12341-u-srbu-proslavljena-obljetnica-cetnickog-ustanka.html
“Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti.” (Giaccomo zanussi, Mussolinijev general 1941.)
Stvari postaju sasvim jasne – Četnici, partizani, Talijani, svi su ista ekipa antifa fašista. Najužasnije danas je ta mentalna lijenost zaostalih simpatizera partizana koji i dalje ne vide s kim šuruju i koliko su jadni kad se ne distanciraju od velikosrba i genocida nad Hrvatima koje je i tehnički pomagala Italija nego i dalje gone svoje izdajući svoj narod i svu onu nevinu djecu koju je ova bagra poklala samo zato što su Hrvati. Nije baš da ih je neki veliki broj, al’ su glasni i ne mogu se zvati ljudima dok se od ovog smrada talijansko-četničko-partizanskog ne distanciraju. A kao dalmatinski partizani borili su se kao protiv Talijana? Licemjeri.
Habulin dalje u svom stilu baca svinje pred biserje:
“Nije svaka Hrvatska dobro došla. Jedino je to demokratska i antifašistička Hrvatska koja je ravnopravna država svih njenih građana.”
Meni je svaka Hrvatska dobrodošla, osobito u svjetlu istine da je vama svaka srboslavija koja se zove Jugoslavija dobrodošla bez obzira koliko je tisuća puta gora i od NDH. Pa čak i kad bismo prihvatili vaše sulude mitove o NDH još uvijek je na papiru i dokazano tisuću puta gora Jugoslavija aka srboslavija.
Shit of the year je u jednoj rečenici trpati demokraciju, antifašizam, Jugoslaviju i čovječnost. Nespojivo. Prvo troje nikad nije koegzistiralo sa četvrtim, baš nikad.
“Slavimo one koji su se borili za slobodu, a protiv zla, kao i da je potrebno da takvo nasljedstvo ostavimo svojoj djeci. – Tražimo državu koja će dati šansu svim krajevima u kojima će ljudi živjeti u miru i imati sve uvjete za normalan život“. (Rajka Rađenović, Novosti)
Mrtva hrvatska dječja usta ne govore, Rajka, a kad bi progovorila pitaš li se što bi ti rekla o tvojoj slobodi i nasljedstvu koje ostavljaš svojoj djeci? Pitaš li se Rajka tko je kriv što Ivezići i da ih niste masakrirali ne bi imali što, a ni kome ostaviti? Pitaš li se ikad Rajka postoji li Bog i hoće li tvoja djeca biti sretna jer su naslijedila imovinu zvijerski mučene hrvatske djece? Pitaš li se Rajka što će biti onaj dan kada nevina ubijena djeca pokažu prstom u tebe i tvoje nasljednike? Trebala bi se pitati, jer nepravda vrišti u vječnost i pravda uvijek na kraju dođe. Živjela bi u miru Rajka, ali ne ide to samo tako. Mir, draga moja Rajka, treba zaslužiti. Genocid nikad nije donio mir, a vi još i slavite genocid. Samo Bog može podariti mir i to onima koji ga zaslužuju, a zaslužujete li vi Rajka mir igrajući kolo nad mrtvom djecom i civilima koje su vaši preci pobili sve do jednog? Zar stvarno ne shvaćate da sud dolazi i nikad se nitko nije izvukao pa nećemo ni ja ni ti Rajka. Ali ja nikad nisam slavio zvijerstva nad djecom pa sam puno mirniji od tebe.
Stipe Mesić nije baš bio za govore, ili nisu bili vrijedni spomena po pupovčadi, pa stoji samo da je nešto trabunjao o bauku nacionalizma koji kruži Europom i zanemarivanju tekovina antifafašističke borbe u školama.
Da, i ja mislim da se zanemaruju tekovine antifafašističke borbe u školama, a o tom najstravičnijem užasu u povijesti čovječanstva definitivno bismo trebali više učiti djecu. Primjerice, treba organizirati predstave za djecu u kojima će se pokazati (koliko se može) agonija umiranja slomljene djece u jamama u koje su ih bacali srpski antifašisti dok majka probodena vilama i otac izrešetan gledaju kako im djecu bacaju jedno po jedno u jamu, svih 18, dok antifašisti slave veličanstveni antifašizam igrajući kolo i mažući se krvlju i utrobama iskasapljenih. Također bi trebalo voditi djecu u Hudu jamu, do Jazovke, na Jelenovac, Rakov Potok, Kočevski Rog, Manjaču, trebalo bi djecu voditi na svaku od nekoliko tisuća masovnih grobnica u kojima su završili Hrvati samo zato što su Hrvati. Trebalo bi djecu voditi po stratištima Hrvata iz Domovinskog rata te im pokazati gdje su živjele Verica Nikšić (13), sestre Fabac (10, 14) Martina Štefančić (4), Davor Dvorneković (4) i ostala djeca pobijena u identičnoj pobuni kao ona koju slave u Srbu., Trebalo bi definitivno više djecu učiti o Garašaninovim Načertanijama, o Moljevićevoj Homogenoj Srbiji i o Valerijanovom memorandumu. Trebalo bi djeci prikazati i i emisiju Ćirilicu da vide kako izgledaju nacisti i fašisti današnjice koji ne da staju uz bok nacističkoj Njemačkoj nego su tisuću puta strašniji i tisuću puta stravičnije govore o svim narodima oko sebe. Svi Albanci su, po vodećim nacistima u Srbiji, niža rasa, nemaju kulturu i povijest, dileri droge, ubojice, šumski ljudi i nepostojeća nacija nastala od Srba, Kosovo i Albanija su “istorijski” Srbija, a jedan njihov znanstvenik u Ćirilici predloži prije mjesec dana da se krene na Albance svim raspoloživim sredstvima i zauvijek konačno riješi pitanje Kosova. Svi Hrvati su ustaški koljači, niža rasa, nemaju svoj jezik, kulturu, povijest i svi su na kraju krajeva nastali od Srba, a Hrvatska je “istorijski” Srbija. Svi Bosanci su Turci, osmanlije, niža rasa, također nastali od Srba, Bosna je “istorijski” Srbija. I na kraju trebalo bi djecu odvesti da gledaju orgije u Srbu u čast čistog genocida nad nenaoružanim hrvatskim civilima i djecom, pa nek djeca sama odluče što je istina i jesu li zlo antifašisti ili 18 mučki ubijene djece od tih istih velikosrpskih antifa fašista?
Treba razlikovati velikosrpsku militarističku bulumentu (koja čeka onu najavljenu vojnu moć Srbije i okupaciju Hrvatske) od normalnih Srba koji žele živjeti u miru kao ljudi, a nemali broj i u NDH i u Domovinskom ratu stao je u obranu Hrvatske, dok su mnogi časni Srbi dali život za domovinu Hrvatsku! Istovremeno imamo autošoviniste Hrvate koji mrze Hrvatsku i koji su vazali velikosrpskog vojnog stroja. Treba sve to pažljivo razlikovati, pravde i istine radi.
Dakle, što kad zločinac ne traži oprost? Ne možemo mu ga dati ni da hoćemo, naravno! Ne samo da ne traže oprost nego tvrde da je genocid nad Hrvatima opravdan i onda laprdaju o razlozima zašto je genocid nad Hrvatima opravdan. Ako im spomenete da je prema njihovim mjerilima onda i genocid nad Srbima opravdan, pod istim okolnostima, strahovito se uvrijede i u bjesnilu počnu primjenjivati sasvim drugo, suprotno pravilo, a vas proglase klerofašistonacističkim ustašom, oni kad primjenjuju isto pravilo protiv Hrvata su naravno antifašisti i gud gej. Dakle, s obzirom da oni nisu tražili oprost i da ga ne traže čak ni za Domovinski rat niti možemo niti im imamo pravo oprostiti, ja neću sigurno, pa ćemo vidjeti što će biti u budućnosti i kako će mo to riješiti. Pritom također treba razlikovati velikosrpsku militarističku bulumentu (koja čeka onu najavljenu vojnu moć Srbije i okupaciju Hrvatske) od normalnih Srba koji žele živjeti u miru kao ljudi, a nemali broj i u NDH i u Domovinskom ratu stao je u obranu Hrvatske, dok su mnogi časni Srbi dali život za domovinu Hrvatsku! Istovremeno imamo autošoviniste Hrvate koji mrze Hrvatsku i koji su vazali velikosrpskog vojnog stroja. Treba sve to pažljivo razlikovati, pravde i istine radi.
Kolektivna svijest
Možemo pružiti otpor političkom ološu na svakom koraku ignorirajući ih taman da su nam i rođaci ili su nam prijatelji, možemo se od njih odmaknuti i u crkvi ne želeći s njima dijeliti klupe, jer dosta je dvostrukog morala i dosta je političke korektnosti samo s naše strane, dok za njih ne važi niti jedan zakon, ni ljudski ni Božji. Pa nek se gospoda druže sa simpatizerima pokolja djece u Srbu i s njima nek idu u crkvu i plešu kolo nad mrtvom hrvatskom djecom, njima nek idu na krstitke, a mi ćemo našoj djeci na grobove koje su im oni priredili. Pa će mo vidjeti dokle tako.
Činjenica je, muku mučimo s neprijateljima koji su umreženi u zločinačku organizaciju čekajući dan kada će, kako njihovi znanstvenici tvrde, Srbija biti vojno moćna da opet okupira Hrvatsku. Oni, naravno, to zovu oslobađanjem. Muku mučimo zato što nam i svjetske okolnosti globalizacije ne idu na ruku pa je velikosrpski zločinački stroj postao dio većeg stroja i kao takav ima vjetar u leđa na svim razinama, a mi obilujemo gubavcima, likovima koji, kao prvo, ne vole svoj narod, a često i autošovinistički mrze sve hrvatsko, a kao drugo i sve ostalo, obiluju aferama pa ih je lako kontrolirati, imaju dosje u Beogradu, oni ili netko njihov, lako ih je ucjeniti ili potkupiti, a tu su podli i prefrigani bizantinci bez ljudske duše majstori svog zanata. U principu samo takvi i napreduju, jer moraju slušati, inače će raditi pravna država.
Što mi možemo?
Možemo učiti, proučavati, prenositi istinu i samo istinu i prenositi povijest onako kakva je bila, ako smo pogriješili reći gdje smo pogriješili, ako nismo boriti se do smrti protiv laži pa makar sve propalo, jer će ionako propasti ako je sagrađeno na laži. Možemo čuvati kolektivnu svijest prenoseći svima koji žele čuti što se stvarno događa i dokazivati što se stvarno dogodilo. Možemo opstati samo umno i u vjeri jer smo institucionalno pokoreni, a usput odgajati djecu koja će imati snage na našim i na ramenima svih naših predaka izroniti iz ove kaljuže i pojmiti svu ljepotu života bez ucjenjivača parazita, te na kraju osloboditi Hrvatsku koja jedino oslobođena ucjenjivača i parazitskih zlotovora može napredovati.
Možemo kao primjer uzimati uspješne Hrvate, pritom pod “Hrvati” ne mislim samo narodnost, nego i političku pripadnost naciji, jer jedan Novak Đoković koji se deklarira kao Srbin iako mu je majka Hrvatica, a otac Crnogorac donosi više moralne i financijske koristi Srbiji nego sav njihov politički više-manje nacistički ološ. U tom smislu svaki onaj koji prihvaća Hrvatsku nacionalno je blago.
Moramo primjetiti da su svi uspješni i iznimno ugledni Hrvati veliki domoljubi, pritom je to pozitivno domoljublje tipa: “Volim svoju domovinu, ponosan sam što sam Hrvat i/ili hrvatski državljanin, tuđe ne tražim, na svoje ne dam, a tebi svijete donosim radost i napredak..”
Moramo također primjetiti da su svi partijski poslušnici, jugoslaveni i četnici; zbirno: svi neprijatelji Hrvatske, iznimno neuspješni i neugledni (osobito kvaziznanstvenici) osim kad je vlastita materijalna korist u pitanju, ali su zato brutalno umreženi i nepotizam tretiraju kao Sveto Pismo.
Možemo pružiti otpor političkom ološu na svakom koraku ignorirajući ih taman da su nam i rođaci ili su nam prijatelji, možemo se od njih odmaknuti i u crkvi ne želeći s njima dijeliti klupe, jer dosta je dvostrukog morala i dosta je političke korektnosti samo s naše strane, dok za njih ne važi niti jedan zakon, ni ljudski ni Božji. Pa nek se gospoda druže sa simpatizerima pokolja djece u Srbu i s njima nek idu u crkvu i plešu kolo nad mrtvom hrvatskom djecom, njima nek idu na krstitke, a mi ćemo našoj djeci na grobove koje su im oni priredili. Pa će mo vidjeti dokle tako.
Kolektivna svijest držala nas je tisućama godina, a održat će nas i dalje u ovim gnjusnim vremenima korporacijskog fašizma nad fašizmima, ali se moramo više potruditi, moramo jače pružiti otpor na svim razinama, a ne samo na društvenim mrežama. Jednom kad političari vide da su izolirano strano tijelo (kao što i jesu) i nepoželjni takvi kakvi jesu, u zajednici, neće im pomoći ni suluda bogatstva, niti krug prijatelja iz interesa, niti će im orgijanja, drogiranja, prežderavanja i bahatluk pomoći da zaborave koliko su loši kao ljudi i nepoželjni u narodu. Također moramo ako želimo preživjeti prestati mrziti i blatiti jedni druge te se dijeliti po svim linijama, no to je druga tema koja zaslužuje punu pažnju eminentnih stručnjaka sociologa, filozofa, psihologa, svećenika i ostalih, osobito svećenika koji su dužni vjernicima govoriti o Judi i škudama.
Kolektivna svijest ključ je opstanka. Kolektivna svijest o tomu da smo (ne)sretan, dobar i vrijedan narod i da u zemljama pravde i zakona naši sunarodnjaci postižu vrhunske uspjehe na svim poljima od sporta do znanosti, usput se ponose svojim porijeklom za razliku od autošovinistčke marve u Hrvatskoj. A i kod nas u Hrvatskoj sve što svjetski vrijedi domoljubno je. Danas u Hrvatskoj zatočenici smo jednoumlja starog najmanje 80 godina i ne vidimo izlaz iz ove patnje, jer nitko van njihovog kruga ne može naprijed i tuku onako kako jedino znaju, a to je njegovanje poslušnosti nauštrb izvrsnosti na svim poljima. No jednoga dana, u budućnosti, stasat će hrvatski velikani, već rastu, koji će vratiti zakone i pravdu u sve institucije; koji će vratiti princip izvrsnosti nauštrb partijske i velikosrpske poslušnosti, samim tim napredak će biti osiguran čitavoj Hrvatskoj, a ne samo i jedino partiji i velikosrbima.
I neće više Hrvatska biti sramota svijeta jer jedina dopušta pa čak i plaća velikosrpska orgijanja i proslave genocida nad svojom hrvatskom djecom i civilima te ekonomski baulja opterećena poslušnim jadnicima, dok izvrsni izgleda čekaju Godota.
Foto: Dabina jama u koju su bačeni Ivezići zajedno s njihovom djecom.
