Prikaz knjige: Spomen knjiga iz Bosne, uredio dr. Ivan Šarić, kanonik vrhbosanski, Naklada Kaptola vrhbosanskoga, Zagreb, 1901., pretisak Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Econik, Zagreb, 2003.
Knjiga je posvećena đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru o njegovu zlatnom jubileju (1850.-1900.).
Naime, kao đakovački biskup on je na svojevrstan način bio poveznica crkvenoga i narodnog jedinstva hrvatskoga naroda, jer je Đakovo do osmanskoga zaposjedanja bilo središte crkvene vlasti u Bosni.
Urednik knjige Ivan Šarić zato u proslovu ističe kako je Strossmayer bio preodabran da povede Hrvatsku iz egipatskih tmina njezine sudbine.
Podsjeća kako se imena narodnih junaka “predaju od usta do usta, veličaju u javnih listovih, urezuju u spomenike” te naglašava kako je hrvatski je narod svoje Zrinske, Frankopane, Bakače, Jurišiće, Berislaviće urezao u srca svoja.
Iz Šarićeve prigodne pohvalnice Strossmayeru nezaustavljivo zrači duhovno jedinstveno i povezanost svekolikoga hrvatskoga naroda koji stremi obnovi svoje državne cjelovitosti.
Spomenica je sastavljena od četiri dijela – U slavu Strossmayeru, Bosanska biskupija do turskoga gospodstva, Katolička Crkva u Bosni te Stolna crkva u Đakovu.
Osim Šarićeva proslova, u prvom poglavlju je objavljen i dopis pape Leona XIII. đakovačkom biskupu, tekst tadašnjega vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Šarićev prikaz Strossmayerove Zlatne mise, Strossmayerov tekst o slavenskoj liturgiji kod Hrvata te tekst fra Grge Martića o proslavi sv. Ćirila i Metoda u Rimu 1881.
Poglavlje je protkano pjesmama Eugenije Šah, P. Pančića, Jakova Kilanka i Ivana Evanđelista Šarića.
U drugom dijelu su historiografski tekstovi Aleksandra Hoffera o biskupskoj stolici u Bosni, političkom i crkvenom stanju u XII. stoljeću te Bosanskoj biskupiju u XII. i prvim desetljećima XIII. stoljeća te biskupskoj stolici u Đakovu s imenikom biskupa.
Poglavlje završava prigodnom pjesmom Tugomira Alaupovića biskupu Strossmayeru.
Fra Ignacije Strukić auktor je historiografskih tekstova o Katoličkoj Crkvi do pada Bosne i od pada Bosne 1463. do njezina oslobođenja 1878.
U sklopu ovoga poglavlja su prikazani osmanski progoni i zlostavljanja te uspjesi Crkve.
Poseban dio poglavlja je i tekst o Katoličkoj Crkvi od zapreme Bosne 1878. do 1900., u kojem su prikazani franjevački uspjesi te uvođenje redovne crkvene hijerarhije. Ovaj dio završava pjesmom Ivana Evanđelista Šarića.
U četvrtom dijelu je prikazana Stolna crkva u Đakovu iz pera Milka Cepelića.
Knjiga je svojevrsna sinteza crkvene povijesti u BiH, ali i pregled razvoja Crkve pod duhovnom palicom vrhbosanskoga metropolite mons. Josipa Stadlera (1843.-1918.).
Stadler je iznimna pojave crkvene, ali i opće hrvatske povijesti. On se cijeloga vijeka javno zalagao za stvaranje države Hrvatske unutar Austro-Ugarske Monarhije, unutar koje se trebala naći i BiH.
Pripadao je onome krugu hrvatskih intelektualaca koji su se okupljali oko trijalističke ideje o uređenju Monarhije, čime se zamjerio Srbima i službenoj politici Monarhije, a osobito Madžarima.
Vlast ga uglavnom nije dirala sve dok nije počeo javno iznositi svoja politička stajališta.
Kad je u jednom govoru, izrečenom u Zagrebu na hrvatskom katoličkom kongresu, 5. rujna 1900. rekao: “Poštovana Gospodo! (…) Ja ću reći samo dvije želje, i to prvo, što se tiče Naroda, a drugo, što se tiče naše svete Vjere.
Što se tiče Naroda, želim, da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini sa materom zemljom“, Stadler je tri dana kasnije dobio službeno “ozbiljni ukor” iz Carske kancelarije u Beču zato što je, kako je pisalo, govorio o problemima koji nisu u njegovoj nadležnosti.
Pozadina njegova političkoga i državnoga programa bila je već u njegovo vrijeme, a ostala je sve do danas, ključni razlog zašto su srpska i jugoslavenska politika i historiografija zauzimale posve neprijateljski stav prema svim zastupnicima ideje hrvatske državne samostalnosti, pa tako i prema Josipu Stadleru još za vrijeme njegova života.
Taj je odnos kasnije prenesen i na njegova nasljednika nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, a posebice na zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca.
Isti su razlozi uvjetovali to da su i madžarski politički krugovi zauzeli negativno stajalište prema Stadleru.
Zato su protivnici njegove političke opcije u Rimu i Beču nastojali stvoriti pretpostavke za njegovu demisiju, težeći pritom prikriti političke razloge svojih pokušaja.
U ostvarenju plana omeo ih je tadašnji zajednički ministar financija Leon Bilinski i papa Pio X.
Bilinski je smatrao kako bi Stadlerovo uklanjanje izazvalo prevagu madžarskog utjecaja u BiH, a papa Pio X., je iznimno cijenio Stadlerova postignuća u institucionalnom ustroju i upravi Vrhbosanske nadbiskupije, a njegov politički angažman smatrao je posve legitimnim.
Ivan Evanđelist Šarić (1871.-1960.) imenovan je za pomoćnog biskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije 1908. Nu nakon Stadlerove smrti 1918. i ulaska hrvatskih zemalja u Kraljevinu SHS, srbijanski Karađorđevićev dvor nije mu, zbog njegovih hrvatskih stajališta dopuštao preuzimanje Nadbiskupije.
Šarić je tek nakon višegodišnjih diplomatskih intervencija Sv. Stolice godine 1922. postao vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom.
Do odlaska u progonstvo 1945. godine osnovao je mnoge župe i širio katolički tisak te u tadašnjim prilikama karitativnu i misijsku djelatnost doveo do vrhunca.
Bio je pristaša hrvatske državne ideje i pobornik obnove hrvatske državne nezavisnosti.
Životno mu je djelo cjelovit prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik, kojeg je napravio po nalogu Biskupske konferencije u Zagrebu, a u povodu 1300. obljetnice prvoga kontakta Hrvata sa Svetom Stolicom.
Tako je u tri sveska, od 1941. do 1943., objavljeno sarajevsko izdanje Svetoga pisma, što je tada bio prvorazredni vjerski, kulturni i povijesni događaj u Hrvatskoj.
Godine 1945. nadbiskup Šarić se pred komunistima sklonio iz Sarajeva u Zagreb, a potom je krenu sa svojim narodom u Austriju, da bi 1948. završio u Madridu, gdje je 1960. i umro kao prognanik.
Tijelo ovoga velikiga nadbiskups i hrvatskoga pjesnika preneseno je 1997. u Sarajevo.
Mate Kovačević
