Vrijeme je vratiti se doma i na svojoj zemlji i pod svojim nebom – moliti Boga za duše svojih mučenika i za slobodu svoga naroda
.
Bilo je posve prirodno i normalno komemorirati hrvatsku tragediju i moliti se za duše stotina tisuća pobijenih ljudi na kraju i nakon završetka II. svjetskog rata, u Bleiburgu, dok je hrvatski narod bio podčinjen komunističkoj antiteističkoj jugoslavenskoj diktaturi. No, obnova hrvatske državnosti morala je to promjeniti, jer o kakvoj to slobodi hrvatskog naroda govorimo, ako se komemoracija najstrašnijem stradanju hrvatskog naroda, i to upravo ispod ruke neprijatelja koji je politički i vojno slomljen devedesetih godina i usprkos kojemu je, i nasuprot kojega je, obnovljena hrvatska država s novim strašnim žrtvama, nije prenijela u Zagreb. Iz puno razloga komemoracija se morala prenijeti u Zagreb.
Znaci tjekom proteklih nekoliko godina ukazivali su na to da će se dogoditi zabrana mise zadušnice na Bleiburgu. Te znakove nije znao ili nije htio čitati dio hrvatskih političkih i društvenih institucija, niti su ih prepoznavali izmrvljeni nositelji nacionalne ideje i misli, pri čemu ne mislim na službene organizatore blajburške komemoracije, niti na Sabor Republike Hrvatske koji je od prilike do prilike, ovisno koja je opcija na vlasti, bio pokrovitelj. A znaci su uvijek, koliko upozorenje, još i više prilika.
Ovo je znak Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Stepinčevoj crkvi!
Poziv kardinalu Bozaniću.
Bilo je posve prirodno i normalno komemorirati hrvatsku tragediju i moliti se za duše stotina tisuća pobijenih ljudi na kraju i nakon završetka II. svjetskog rata, u Bleiburgu, dok je hrvatski narod bio podčinjen komunističkoj antiteističkoj jugoslavenskoj diktaturi. No, obnova hrvatske državnosti morala je to promjeniti, jer o kakvoj to slobodi hrvatskog naroda govorimo, ako se komemoracija najstrašnijem stradanju hrvatskog naroda, i to upravo ispod ruke neprijatelja koji je politički i vojno slomljen devedesetih godina i usprkos kojemu je, i nasuprot kojega je, obnovljena hrvatska država s novim strašnim žrtvama, nije prenijela u Zagreb.
Iz puno razloga komemoracija se morala prenijeti u Zagreb.
A kad već govorimo o misi zadušnici, jedan od najvažnijih razloga je i to što je Zagreb masovna grobnica, gdje ispod gotovo svakoga metra zagrebačke zemlje vapi neka žrtva, zovu kosti i mole nemirne duše koje iz svog svijeta i dalje svjedoče održavanju društvenog poretka s isturenim zločincima i njihovim idejnim i vrijednosnim nasljednicima iznad Zagreba i iznad cijele Hrvatske.
Taj duh danas vlada i nad Europom.
Postoji u narodu vjerovanje da zemlja, narod i društvo koje ne želi i ne uspijeva smiriti te duše, ne mogu naći ni svoj mir u svijetu živih, niti mogu odbaciti okove praiskonskog prokletstva iznad sebe i svojih suvremenih generacija. U tome ima uz kršćansko, puno i antičkog, poruke antičke tragedije, na čije je povijesne domete i neumitnost njezinog realnog završetka i suočavanja s njom upozorio nedavno sjajni profesor Prosperov, pozivajući hrvatski narod na suočenje i poštovanje esencije te tragičnosti. Današnje kršćanstvo nije moguće izdvojiti iz antičkog naslijeđa.
Da ne bismo u mističnosti tražili odgovore na nevjerojatne nevolje s kojima se navodno slobodni hrvatski narod suočava danas, a u nizu tolikih godina nakon oslobođenja zemlje, valja uprijeti prstom u sve, baš sve protagoniste, institucije i cijelo društvo, koje donosi odluke, koje može materijalizirati svoju volju i riječi, i koje, i koji znaju što se krije ispod zagrebačke zemlje, te koji ako nisu znali, danas znaju tko hodi i tko vlada iznad zagrebačke i hrvatske zemlje.
Tko materijalizira.
Katolički biskup iz Austrrije Engelbert Guggenberger ubrzao je proces, snažno ogolio znak, poslao poruku. I to treba prepoznati.
Ovo je poruka prije svih kardinalu Bozaniću.
I velika prilika, kakvu samo sretnici i u konačnici ovisno o odluci – odabrani, dobiju.
Rijetko je tko u javnome prostoru i u svojoj crkvi doživio toliko nerazumjevanja, toliko osporavanja, toliko nezasluženih sumnji i nepotrebnih trajnih usporedbi sa svojim velikim prethodnicima, rijetko se kome toliko mjerilo sve što je uradio gledajući prolaznost i ne videći neprozalaznost, rijetko se kome toliko ignoriralo izuzetne poruke i riječi, predpostavljajući im političke gafove, kao primjerice onaj uoči izglasavanja Istanbulske konvencije, kad mu je Plenković besramno licitirajući s djecom, doslovno ukrao Uskrs.
A iznad svega, iznad cijeloga njegovoga nadbiskupovanja na Kaptolu stoji kanonizacija bl. Alojzija Stepinca, svakome biskupu zagrebačkom tako veliki dar i tako golemi teret istodobno, jer će, koliko god bio ponizan ostati osobno upamćen po vremenu proglašenja ili odgađanja proglašenja Sveca.
Nije lako biti pred takvim izvorom, a ostati trajno žedan.
Rukopis zabrane mise na Bleiburgu je trebalo davno čitati i ima sigurno snažne veze sa sudbinom kanonizacije Stepinca, jer su i slova i riječi bile više no jasne i ukazivale su točno u ovom pravcu.
Stalni civilno-politički sporovi u Austriji nesumnjivo potaknuti hrvatsko-europskim silnicama nasrtaja na čovjeka,obitelj i narode, stalna javna kampanja i postupci austrijskih vlasti tjekom zadnjih godina, incidenti na granici, ne bez sumnji u podmuklo djelovanje ili nedjelovanje hrvatskih veleposlanika u Beču, kampanja iz tzv.civilnog društva koja ogađuje doslovno sve iz hrvatskog identitetskog korpusa, zabrane nastupa pjevačima, kažnjavanje sportaša i navijača, ukazivanje na rastući ustašluk i prevođenje ustašluka koji u svijetu nikome nije značio ništa, na univerzalni jezik nacističkog zla, ponašanje međunarodnih institucija, prvenstveno ad hoc suda u Haagu, zabrana mise zadušnice u Njemačkoj za pokojnog generala Praljka, kriminalizacija hrvatskih povijesnih obilježja u Austriji, te bjesomučni rat u Hrvatskoj protiv sve širega spektra znakovlja i javnih poruka, progon slobodnih ljudi u Hrvatskoj, medijske zabrane, procesi protiv vojskovođa oslobodilačkoga rata, amnestiranje srpskih zločina, ponašanje SPC-a, događaji u Bosni i Hercegovini, te puzajući pa galopirajući nestanak hrvatskog političkog naroda, vatikanska instrumentalizacija Stepinca u korist mehaničkog zbližavanja katoličke i pravoslavne crkve, pri čemu se za to zbližavanje nerazumno i nekritički uzima most prononsiranih zločinačkih sljedbenika iz SPC-a, pridajući im svetost i Isusovo poslanje, su bili znakovi koji su jasno ukazivali da će se udariti i na – misu.
Umjesto da je Hrvatska odmah nakon proglašenja nezavisnosti, a pogotovo nakon obrane te nezavisnosti očistila prostore ispod i iznad svoga ozemlja ili snažno krenula tim putom, umirila vapaje mučeničkih duša i savjest milijuna njihovih nasljednika, a da bi to uspjela, do tada gostujuću komemoraciju iz slobodnog svijeta prenijela i dušom i tijelom u oslobođeni Zagreb, središte hrvatskog tijela i duha, nastavilo se komemorirati, jednako kao i istraživati i propitkivati događaje iz prošlosti, praktično u ilegali. Hrvatska država je pristala, potpomogla i usmjerila hrvatski duh, vrijednosti i savjest u – ilegalu. A to je uvijek prvi korak ka kriminalizaciji, pa uvod u eliminaciju. Na tuđoj zemlji, pod tuđom vlasti, pa je bilo pitanje samo vremena kad će reafirmirane zločinačke silnice iz neoslobođene Hrvatske, koje drže ključeve sobe istine, ali i ključeve razlikovanja dobra i zla na službenoj ravni, uspjeti u toj tuđoj zemlji postići svoj cilj i zabraniti,a porije toga kriminalizirati – uznemiravanje. I dogodilo se.
Jer onaj tko u vrhu SPC-a primjerice vidi Isusa, prirodno je mora udariti i na misu!
Sve to, ali baš sve to je rukopis ili ciljanoga djelovanja službene države u Hrvatskoj, ili namjernoga ignoriranja svih tih događaja, a svodi se na isto. Na iste pogubne posljedice, na koje nije znala odgovoriti Katolička crkva, iako se udaralo na njezino esencijalno poslanje, ništa manje sudbonosnije, manje snažnije i brutalnije, nego što je bio udar Titovih zločinaca, a današnjih antifašista – na Stepinca.
E, ne može se više, ne bi se smjelo tolerirati s jedne strane vrednovanje Titove “uzoritosti” kao društvenog standarda, i s druge strane, uzoritosti b. Alojzija Stepinca kao standarda.
Jedno drugo isključuju!
A umjetna ravnoteža između tih standarda i vrijednosni suživot tih suprotnosti pod bilo kojom oznakom ili u ime bilo koje navodno velike ideje je laž i novo mučeništvo Alojzija Stepinca i njegove Crkve. Pri čemu je pristanak na takav suživot bez odgovora i otpora – sudjelovanje u mučenju i progonu.
Umjesto da je Hrvatska odmah nakon proglašenja nezavisnosti, a pogotovo nakon obrane te nezavisnosti očistila prostore ispod i iznad svoga ozemlja ili snažno krenula tim putom, umirila vapaje mučeničkih duša i savjest milijuna njihovih nasljednika, a da bi to uspjela, do tada gostujuću komemoraciju iz slobodnog svijeta prenijela i dušom i tijelom u oslobođeni Zagreb, središte hrvatskog tijela i duha, nastavilo se komemorirati, jednako kao i istraživati i propitkivati događaje iz prošlosti, praktično u ilegali. Hrvatska država je pristala, potpomogla i usmjerila hrvatski duh, vrijednosti i savjest u – ilegalu. A to je uvijek prvi korak ka kriminalizaciji, pa uvod u eliminaciju. Na tuđoj zemlji, pod tuđom vlasti, pa je bilo pitanje samo vremena kad će reafirmirane zločinačke silnice iz neoslobođene Hrvatske, koje drže ključeve sobe istine, ali i ključeve razlikovanja dobra i zla na službenoj ravni, uspjeti u toj tuđoj zemlji postići svoj cilj i zabraniti,a porije toga kriminalizirati – uznemiravanje.
I dogodilo se.
Teško je ne uočiti da se to dogodilo u eri pape Franje, čovjeka koji je Petrovu stolicu naslijedio isto tako u eri teških propitkivanja same Katoličke crkve, te koji je iz svoje južnoameričke filozofske prizme očito ne bez snažnoga revolucionarnog priziva, odlučio na Crkvi ostaviti trag svojim osobnim revolucionarnim potpisom. Upravo je Franjo snažni zagovornik nekoliko dramatično važnih povijesnih događaja i procesa s opasnim obilježjima teških iskušenja, kao što su migracije, upravo je on taj koji žestoko upozorava s negodovanjem na razvoj i rast suvremenih nacionalizama potlačenih europskih naroda, potlačenih pod silovitom čizmom globalističkih antikršćanskih i antiteističkih gurua i obespravljivanja nacija i zajednica, upravo je Franjo gotovo soroševskim riječnikom nasrnuo na izolacioniste kako ih je nazvao, nimalo ne skrivajući da govori o kršćanskoj vertikali suvremene Europe u Višegradskoj skupini zemalja i naroda, upravo je papa Franjo založio izvanzemljaskog sveca, a svetac je uvijek ako je svet od Boga a ne od Pape, za pokušaje postizanja nekakvoga vidljivoga i fizičkoga saveza sa pravoslavljem, u kojemu je SPC i sve ono što ona znači, ne samo u hrvatskoj memoriji, nego i u univerzalnom smislu samih temelja na kojima počiva kršćanstvo, klasično filozofsko, vrijednosno i humanističko posrnuće svega od Boga danoga.
Tom papi Franji, odnosno njegovoj kuriji je nazad nekoliko dana ničim poznatim izazvana bila gošća ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske Pejčinović Burić, Plenkovićeva glasnogovornica, ultimativna zagovornica globalističke anacionalizacije i potpune i radikalne preformulacije antropoloških datosti čovjeka.
Teško se oteti dojmu bar slijedom rukopisa o kojima sam govorio, da to nema neke veze s ovom zabranom austrijskog biskupa. Jer politički establišment je uznemiren, suočen s propitkivanjima sve snažnijih silnica, sve slobodnijih ljudi i pod golemim pristiskom suočavanja sa sve jasnijim pogubnim posljedicama svoga djelovanja, koje prijeti nestankom europske civilizacije. A u Hrvatskoj – hrvatskoga naroda. I trenutak je uoči europskih izbora.
Ti ljudi su spremni na sve, jer nitko od njih nije pod prisilom pristao biti sljedbenik filozofije uništenja. To je njihov izbor, to je njihova religija. Tu je i njihov novi bog.
Čak i ako nema taj posjet ministrice Vatikanu nikakve veze s ovom zabranom, konzistentnost postupanja i jedne i druge strane, nužno posljedično, čak i izvan izravne nagodbe ili dogovora, vodi prema udaru i na – misu, u funkciji zaštite toga pogubnog poretka.
A to je krajnji domet sotonske naravi.
Ne treba gubiti energiju i polemizirati s austrijskim katoličkim biskupom, niti s bilo kim drugim oko izrazito opasnoga korištenja pojma instrumentalizacije crkve, mise, vjere. Jer, sve što se događa u realnom životu, a božanska vrijednost crkve je u svjedočenju u svakidašnjoj realnosti, ona je jedino u toj realnosti istinsko svjedočanstvo ili nije, pa je nužno izlaganje riziku i prihvaćanje iskušenja – instrumenatlizacije.
Nije li instrumentalizacija crkve Papino upozornje o nacionalizmu, izolacionizmu, nije li trgovačka instrumentalizacija darova Duha Svetoga ignoriranje opasnosti i kušnji migracija, nepredviđanje društvenih procesa i zalaženje u strogo znanstvene i empirijske prostore ne poštujući ih i ignorirajući realne empirijske efekte na život konkretnog čovjeka i naroda u ime tzv. virtualnog humanizma i virtualnoga kršćanskoga duha?
Jest, itekako.
Nije li instrumentalizacija zaustavljanje procesa kannonizaicje bl Alojzija Stepinca i tisuće i tisuće takvih odluka koje živa Crva mora donositi svakoga dana? Nije li konačno papa emeritus Benedik XVI. upozorio na opasnosti instrumentalizacije Crkve izgovarajući riječi o menadžmentu u institucionalnoj crkvi, kojega se mora držati pod nadzorom karšćanskoga duha i stalnoga vječnoga poslanja Katoličke crkve, koji je golema opasnost ako prevlada u naravi klera i institucionalne Crkve?
Crkva je izložena svakodnevno tim iskušenjima.
A samo istinski svjedoci Isusa Krista mogu uvijek razaznati graničnike koji razdjeljuju svejdočanstvo od instrumentalizacije. Uvijek je taj graničnik – istina i žeđ za istinom! Misa ne bi smjela biti podložna tome, niti bi se itko na zemlji smio poigravati strahom od instrumentalizacije mise, jer tumačenjem graničnih vrijednosti instrumentalizacije mise, onaj tko se upušta u to misu kao molitvu na kojoj počiva smisao Crkve, prisvaja neovlašteno sebi.
Bozanić je pred odlukom.
Ne Hrvatska biskupska konferencija kao oblik institucionalnog menadžmenta, ne njezino pripoćenje i zahtjev koji je institucionalno potpisan. Pravi odgovor, prava reakcije Katoličke crkve u Hrvatskoj, konkretnoj, živoj Hrvatskoj, iz stijene te Crkve u konkretnom hrvatskom realitetu i okolnostima, je reakcija svih biskupa, potpisanih imenom i prezimenom, jer njihova ja pozvanost-svjedočenje i duhovno poslanje pred živom narodnom crkvom u odgovoru na konkretna iskušenja, kao u reakciji prema SPC-u, odnosno patrijarhu Irineju.
Bozanić, službeni princ Katoličke Crkve, neslužbeni lider Crkve u Hrvatskoj, je na potezu.
Ima priliku u susret svoje ovozemaljske prolaznosti na nadbiskupskom stolu na Kaptolu, mjestu koje tako dramatično svjedoči sva hrvatska traženja i iskušenja, suočen s velikanima hrvatskoga naroda, ali i univerzalne Crkve, otići kao još jedan od velikana. Ostati zapamćen kao netko tko nije propustio priliku prepozanti znak. Prilika je uvijek i iskušenje posrnuća, pri čemu je strah od posljedica, neshvaćanja, pa i kazne, suprotiv čvrstoj vjeri i odanosti Bogu.
Ja mislim da je upravo Katolička Crkva pozvana iz tisuću razloga predvoditi hrvatski narod k duhovnom oslobođenju, a kriza s kojom je suočena današnja Hrvatska je dominantno – kriza duha. Taj slobodni duh, to oslobođenje, tu klicu samo Crkva može zasaditi, uzgojiti, i vratiti svoj narod – kući. Iz povijesnoga ropstva. Samo Crkva može predvoditi kolonu povratka s Bleiburga, kolone s tolikih destinacija svijeta pod okrilje svoje zemlje, nad zemlju ispod koje štrše kosti mučenika i iznad koje vape duše istih tih mučenika. Suočene sa zlom koje ih i danas ubija.
Komemoraciju treba vratiti u Zagreb.
Ne u Dubrovnik, ne u Split, ne u Udbinu, ne u Vukovar, ne u Macelj.
U Zagreb.
I tu služiti misu zadušnicu žrtvi hrvatskoga naroda, tu potaknuti uspomene, suočavanja, sjećanja, tu izložiti ako treba i svoj duh instrumentalizaciji, jer i onako će se izložiti, ionako se mora uvijek izložiti tumačenju. Nije li upravo karidnal Bozanić povodom komemoracije žrtvama Holokausta snažno zagovarao – suočavanje? Ovo, samo ovo bi bilo nastavak toga trnovitoga, ali slavnoga puta. Svako tumačenje je instrumentalizacija, kao što je i svaka poruka svakoga pripadnika Crkve, pogotovo klera, uvijek i poruka gradu i svijetu ili -evangelizacija. Na hrvatskom tlu, na zagrebačkom tlu – tu poruku mora izreći zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić i predvoditi suočavanje svoga naroda i njegovo duhovno oslobađanje iz nametnutoga ropstva koje opasno prijeti samoprihvaćanjem.
Sa svim biskupima Katoličke crkve.
I sa svojim narodom, svojom živom i stvarnom stijenom.
To je i prigoda izlaska iz samoprihvaćenih katakombi i slavaljenje mise za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, pirgoda za ujedinjenje desetine tisuća izvora i potičića koji godinama žubore u tolikim crkvama u golemu rijeku života i svijesti, vjere, koja mora biti poziv crkvenim ocima u Rimu, da vide, da se osvjedoče volji, duhovnoj snazi i predanosti hrvatskog kršćanskog puka. Valja reći da je upravo ovaj proces koji se prepoznaje kroz odlaganje kanonizacije, proces koji se predstavlja ekumenizmom, proces koji je izrodio zabrane misa zadušnica u Njemačkoj i Austriji, zapravo posvemašnja suprotnost svemu što je Crkvi na zemlji dao Alojzije Stepinac. I da je potpuna suprotnost samoj univerzalnosti Katoličke crkve, koja ju odlukama kao što su odluke njemačkih i austrijskih biskupa, iako se pozivaju na univerzalnost, snažno usmjerava u pravac nacionalnih crkva, u zagrljaj pogubne uske politizacije pravoslavnih crkava, zbog koje je svaki pokušaj zbližavanja u organizacijskom ali i u duhovnom smislu – osuđen na propast. Austrijski biskup bojeći se nacionalne interpretacije mise i poruka s Bleiburga, zapravo pristaje na, s jedne strane, nacionalno interpretiranje Crkve, a s druge strane, pristaje na fiktivni univerzalizam oslobođen soli zemlje, u kojemu Isusova crkva ne može ostati – stijena.
I izaziva opasnu neravnotežu, u kojoj fikciji i nadstvarnosti, predstavljajući ju od Boga i suprotstavljajući ju živim ljudima i njihvim težnjama, zaparvo razara sol zemlje. A to s Isusom nema veze, odnosno ima s razlozima njegovoga dolaska na zemlju.
A sve to zajedno je ono zbog čega je Stepinac prihvatio mučeništvo i postao – mučenik na slavu Bogu a ne papi ili papama, koji danas trguju njime bez obzira kako velikim nazivali svoje konačne namjere.
Nije vrijedno spomena ni nemušto priopćenje koje govori kako će Sabor Republike Hrvatske razgovarati s organizatorima komemoracija i pokušati pronaći rješenje. Zapravo, vrijedno je prijezira. Nije li tragično da Sabor Republike Hrvatske, ustavno definirane države hrvatskoga naroda, razgovara s nekakvim Počasnim bleiburškim vodom, koga predstavljaju, koliko god osobno zaslužni, ali ipak ljudi na margini i bez ikakvoga nacionalnoga pozvanja, kao organizatorom komemoracija stotinama tisuća umorenih Hrvata?
Sve do onoga trenutka kada jedini, trajni i potpuno neupitni organizator komemoracije hrvatskim žrtvama, bilo gdje i bilo kada, ne bude uvijek i stalno Republika Hrvatska, sve do onoga trenutka dok to ne bude stijena na kojoj počiva hrvatska državnost, hrvatski narod neće biti slobodan.
I nije.
Ni materijalno, ni, još važnije, u duhu.
I to valja jasno reći, pogotovo i s crkvenih govornica svakome tko zaziva narodno povjerenje u svoju političku i društvenu misiju u Hrvatskoj.
Zato je vrijeme što god odlučio organizator, Počasni blajburški vod, služiti svenacionalnu komemorativnu misu u Zagrebu, bilo to na Hipodromu, bilo to na na glavnom Trgu, s pozivom svakom živućem Hrvatu, gdje god bio – dođite i poklonimo se onima koji su umrli za našu slobodu. Poklonimo se hrvatskim mučenicima.
Pa nek to bude snažna duhovna poruka naciji, svjedočanstvo živoj crkvi i žive crkve, svakome čovjeku u Hrvatskoj. Vrijeme je vratiti se doma i na svojoj zemlji i pod svojim nebom – moliti Boga za duše svojih mučenika i za slobodu svoga naroda. Jedno bez drugoga ne ide.
Postoji li strah od instrumentaliazcije takve mise?
Kakav strah!?
Tko se boji mise, i treba se bojati.
Tu misu, kao i svaku se mora “instrumentalizirati”.
Neka se instrumentalizira, jer misa bez poruke izvan puka koji joj nazoči, nije misa, niti je put posut trnjem i križem, time ni slava Bogu. To je evangelizacija naroda, koja, niti smije zastati, niti je se Crkva smije bojati.
