Ponekad čujem komentar „ti se na svom poslu stalno igraš“. Da, igram se. Igram se s djecom. Dijete igru doživljava kao nešto ozbiljno jer u njoj istražuje, provjerava i koristi različite strategije. Ako igru doživljavate na isti način, možete biti njihov suigrač. Djeca nisu uvijek u mogućnosti riječima izraziti svoje osjećaje. Igra je njihov način komunikacije.
Prema igri djeteta možemo vidjeti kako se dijete osjeća, kako rješava probleme, kome se obraća za pomoć, kako planira, što mu sve treba, odustaje li brzo ili je uporan kad stvari ne idu kako je zamislio i još puno, puno toga. Kroz igru dijete otkriva unutarnji svijet i upoznaje svijet koji ga okružuje. U igri je sve moguće, možeš biti velik i imati djecu, možeš biti kuhar u restoranu i princeza na dvoru, Luka Modrić, lopov i policajac, Psić u ophodnji, možeš srediti strašnog dinosaura i otići na put oko svijeta, možeš izmisliti čarobni napitak i leteći auto i sakriti se ispod stola i nahraniti gladnu žirafu omiljenim jelom od Lego kocaka. Možeš i otići do dućana a zapravo dućan dođe tebi. Možeš plakati a suzu nisi pustio.
Dijete kroz igru izražava svoje probleme, traume, ono što mu je teško izraziti riječima (rastava roditelja, bolest, smrt roditelja, smrt kućnog ljubimca, sukob s vršnjacima, odvojenost, strah od korone, rata ili potresa…) Kroz igru su teške stvari puno lakše.
Za igru s djetetom nije potrebna skupa igračka, potrebno je malo vremena i empatije. Ako izuzmemo video-igre, djeca se sve manje igraju, ne znaju za igre u živo i njihova pravila, ne znaju što je suradnička igra jer se igraju sami, ne mogu izdržati do kraja igre već prekidaju jednu i prelaze na drugu.
Igrajte se s djecom. Igra opušta, zbližava, zabavna je. Nema ništa bolje od igre.
#
