Esencijalne dileme pjesnika nastaju onog trenutka kada pjesnici umisle da su tvorci od značaja i da njihov pjesnički izraz je socijalni fenomen.
Vrlo teško se pjesnik samokritički postavi ka problemu koji mu donese iznjedrena pjesma i rijetko koji pjesnik uz poeziju nosi elemenat subjektivnosti.
Bolno za pjesnika jeste saznanje da je sam rob prošlosti, a vrlo rijetko esencija sadašnjosti i amplitda budućnosti.
Zato bih uvela psihološko savjetovalište za pjesnike,
konstuktivni ili terapeutski centar za pjesnike.
Jer, pjesnik nije svjestan kako je i zašo je nastao njegov problem, zaglavljen između stanja duše,stanja svijesti i emocija i onih koji ga čitaju između redova.
Pjesnik u svom delirijumu determiniše realno stanje hiperbolom pjesničke naracije koja se vrlo često ne podudara sa životnom pričom pjesnika i ličnim indetitetom.
Pjesnici vrlo često u svijet poezije ulaze neoslobođeni solijalnih, kulturnih i političkih opsesija…stanja poetskih toksicizama (otrova) i opijenosti i ne umiju da rekonstruišu svoju priču putem lične slobode.
Lična snaga i pjesnički potencijal su maginarna i dominirajuća pjesnička snaga i vrlo često su depresivni faktor pjesničkih globalnih problema.
Pozitivistički futurizam pjesničkih stimulanasa,jeste pisanje poezije.
Svaki put,iznova i iznova .
Pjesma je podjednako važna, ona je zapravo seansa za suzbijanje pjesničke delikvencije.
Zato pjesnici često nemaju izbora,jer motivacioni problem ih vraća na početak pjesmi i problemu metrijarhata, majčinskog odnosa prema pjesmi.
A onda ih sama pjesma proganja, zbog nesvjesnih barijera.
Trajno…beskrajno…
Kao privid.
Samo oni pjesnici koji preferiraju potpunu intimnost čula i oni kojima nije potrebna spoznajna stimulacija u vidu tapšanja po ramenu i zagrljaja…prisnija inteakcija sa čitaocima i žal ,oni koji su svjesni da nisu žrtve zlostavljanja, već samokontrole sopstvenih emocija postaju veliki ljudi i grandiozni pjesnici.
ZDRAVKA BABIĆ
