SAN U KAMENU
U snu je čula prasak
slomljenog stakla svitanja
od krika ljubavnog košmara
u njenoj pjesmi.
Spustila je usnile trepavice
Ii uzdah pocijepane duše
pretvorila u tišinu.
Otišao je…
Zaboravio osmijeh…
Kad ispije poslednji uzdah
samoće,
okliznuće se o svoje suze.
A nedostajalo je samo malo
da uhvati sunce u njenim očima.
Poslaće mu ipak,
ključeve od snova.
Vratiće se, u odaje koje je zavolio.
tamo se najljepše plače.
Od suza njegovih
Napisaće pjesmu
SAN U KAMENU
Zdravka Babic
NE BUDI ME MAJKO
Ne budi me, majko,
pusti me da sanjam
svoj svijet čarobni.
Na pokrivaču od pliša
golicaš mi tabane,
ja djevojčica brbljiva, nježna,
mirišem na tople pelene.
Ne budi me, majko,
u svojoj duši sanjam
pramenove želja.
Ja još sam sanjiva djevojčica,
trčim za dúgom čudesnog sjaja,
sa mjesecom u kosi
i zvijezdama u očima
prebiram bajke.
Tražim svog princa
da ga upišem u spomenar.
Ne budi me, majko!
Ne daj čaroliji da prestane.
Još šetam na mjesečini
podruku sa nestašnim dječakom,
mirišem njegovu nemirnu kosu,
dok nosi nas pjenušavi aprilski lahor
i u vazduhu osjećamo kišu.
Mi crtamo svoje zajedničko nebo.
Ne budi me, majko,
hoću još malo nekadašnjeg sna
razasutog na vjetru zaborava.
Još sanjam sretno djetinjstvo,
uzavrela ljeta,
gospodu i drugove.
Ne budi me, majko,
još sanjam burne godine,
jer, siromašni su oni
što nikad sanjali nisu.
Pusti me da sanjam, majko,
čarobni moji su snovi!
Dok hladni vjetrovi viju,
ne dam da nestane čarobna slika,
jer… nema modrih sjećanja u meni.
Pusti me, majko,
da odsanjam pjesnika
što napisa pjesmu
“Nepoznatoj ženi”
Zdravka Babic
