Generala Željka Glasnovića
zapravo i ne treba posebno predstavljati, ali će sigurno biti zanimljivo čuti neka njegova promišljanja o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, o položaju Hrvata u BiH te o razlozima zbog kojih je odlučio podržati Hrvatska zvona.
Generale Glasnović, zastupnik ste u Saboru RH ispred XI. Izborne jedinice. Iz prve ruke možete reći svoje dojmove o tome koliko zakonodavno tijelo u RH (pa i ono izvršno) vodi brigu o Hrvatima iz BiH, koliko su im važna pitanja od vitalnog značaja za nas Hrvate s ovih područja?
– Sama činjenica da globalna Hrvatska ima samo tri zastupnika u Hrvatskom državnom saboru govori sve. Ako tome dodamo nemogućnost ostvarenja glasačkog prava (dopisno glasovanje), dobivanja hrvatskog državljanstva, paralizirajuću birokraciju, inertnu anacionalnu diplomaciju itd., očito je da su Hrvati izvan Domovine namjerno isključeni iz svih sfera djelovanja i života u Domovini. Nitko me ne može razuvjeriti da to nije namjerna sabotaža kadrova iz ancien režima i njihovih ideoloških nasljednika koji svakog Hrvata preko granice vide kao maskiranog ustašu. Isplaćuju se deseci tisuća mirovina u Srbiji, a „nema novaca“ za HVO!?
Hrvatska dijaspora je najveći poslovni ogranak u Domovini koji svake godine pridonosi oko 3 milijarde eura u državni proračun. Također, Hrvatska ostvaruje suficit od stotine milijuna eura u vanjskotrgovinskom poslovanju s Hrvatima u BiH. Bez integracije Izvandomovinske Hrvatske u hrvatsko državno tkivo, nikada nećemo stvoriti suverenu i modernu hrvatsku državu.
Sigurno pratite sve što se događa s braniteljskom populacijom u Bosni i Hercegovini. Nedavno ste posjetili Zaboravljene branitelje koji su prosvjedovali pored Graničnog prijelaza Bijača, pa ste tom prilikom kazali: “Mi nismo ratna plemena, ima nas premalo da se podijelimo na 1. 500 raznih braniteljskih udruga”. Što se dogodilo, zašto toliko udruga, zašto su branitelji razjedinjeni?
– Atomizacija braniteljskih udruga je izraz društvene anarhije, ne samo u BiH nego i u RH. Niti jedna organizacija ne može u potpunosti funkcionirati ako se ne poštuju temeljna načela upravljanja, kao npr. ujedinjeni napor i jedinstvena svrha. Izgleda sve više da su Hrvati postali genetski anarhisti. Maligni egoi i sitni interesi također igraju ulogu u razbijanju jedinstva braniteljske populacije. Kipling je to najbolje rekao: „Svaki bubnjar želi biti feldmaršal“.
Mislite li da će Hrvati u BiH doći na svoje, da će hrvatsko nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini biti riješeno, da će Hrvati u ovoj državi doći do, Ustavom zagarantirane, jednakopravnosti i konstitutivnosti?
– Boj za jedinstveno hrvatsko biće u Domovini, izvan nje i u Bosni i Hercegovini još traje i trajat će još dugo nakon što mi postanemo samo fusnota u povijesnim leksikonima. Imamo tisuće godina naučenih lekcija i propalih carstava iza nas i još smo opstali. Bez snažne nacionalno osviještene hrvatske države opstanak hrvatskog naroda u BiH je upitan. Ne smijemo dopustiti da BiH ostane poligon za društvene eksperimente međunarodne zajednice u kojoj će Hrvati opet postati žrtve političkog inženjeringa kao i u doba prve i druge Jugoslavije. Tko u Hrvatskom državnom saboru govori i nudi rješenje za više od 160 000 Hrvata protjeranih iz Bosanske Posavine?
U situaciji smo kad bošnjački član Predsjedništva BiH prijeti ratom na sam spomen rješavanja ranije spomenutog hrvatskog nacionalnog pitanja. U situaciji smo kad taj isti čovjek relativizira zločin u Trusini, dok ono što se dogodilo u Ahmićima naziva pravilom. Kako to komentirate?
– Zastrašujuće je da nakon toliko ljudske patnje i više od stotine tisuća mrtvih netko opet priziva ratne strahote. Hrvatski puk je više stradao u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Te su činjenice dokumentirane. Ali na žalost, dosadašnja nezainteresirana hrvatska vodstva nikada nisu shvatila moć medija niti su razvili konkretnu medijsku strategiju koja bi istinu približila vanjskom svijetu. Žalosno je da nam američki pukovnik Charles R. Schrader istraži i napiše knjigu o muslimansko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni. To je jedino djelo na stranom jeziku koje na svojih 246 strana realno i argumentirano opisuje povijest tih događaja. Do kraja travnja 1993. godine cijeli hrvatski puk iz konjičke općine bio je protjeran ili zatočen od strane MOS-a (Muslimanskih oružanih snaga). Nije bilo tv kamera u Trusini kao što je bilo u Ahmićima što je potom na stotine puta u međunarodnim medijima bilo ponavljano. U današnjem svijetu, ako nema tv kamera na licu mjesta isto je kao da se ništa nije ni dogodilo. Živimo u svijetu u kojem su percepcija i slika važniji od sadržaja i stvarnosti.
Dok Hrvati gledaju prema zapadu, Izetbegović gleda prema Bosporu. Turska očito pretendira vratiti staru otomansku slavu. To može dovesti, ne samo do destabilizacije naših prostora, nego i južnog krila NATO-a. Prošle godine Erdogan je najavio reviziju Lausannskog sporazuma koji je 1923. postavio granice između Grčke i Turske nakon krvavog rata.
Naravno da odgovorne za zločine treba procesuirati, iz koje god vojske dolazili, no kako komentirate činjenicu da se nad pripadnicima Armije BiH i pripadnicima HVO – a primjenjuju dva različita zakona? Kako komentirate činjenicu da Tužiteljstvo BiH koje putem optužnica proganja vojnike i časnike HVO – a u isto vrijeme dobiva potporu za rad i od strane hrvatskih zastupnika?
– Hrvatska je specifična zemlja jer u njoj živi oko trećina puka koji je nikada nisu željeli. Ti anacionalni kadrovi, od Stipe Mesića na dalje, su dijelili dokumente visoke državne tajnosti, ne samo tužiteljstvima stranih država nego i stranim novinarima. Većina zemalja sa svojih važnih dokumenata ne skida oznaku tajnosti desetljećima nakon povijesnih događaja. Hrvatska ne treba nikakvu petu kolonu koja će širiti dezinformacije i laži – već je ima u izobilju, u političkim krugovima, kulturi, medijima, u obrazovnim institucijama i u nevladinim udrugama. Bio sam od Tikala do Nepala, i nigdje nisam vidio da određeni segment populacije toliko mrzi svoju zemlju kao u Hrvatskoj.
Jedan ste od onih generala koji se nije pojavio na predavanju člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragana Čovića kojeg je organizirao Hrvatski generalski zbor u Zagrebu. Tema predavanja bila je: “Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu”. Zbog čega ste to zaobišli?
– Organizirao sam više predavanja u Hrvatskom generalskom zboru raznih tema, od rodne ideologije do uporabe hrvatskog jezika u Hrvatskom državnom saboru. Spomenuta tema predavanja je od iznimne važnosti jer BiH i danas ostaje enigma zamotana u upitnik. Tada sam bio odsutan, ali bi bilo zanimljivo čuti kako bi Dragan Čović riješio problematiku Hrvata u BiH. Plodovi dosadašnje politike vide se danas na terenu.
Pružili ste potporu Udruzi Hrvatska zvona koja je, s druge strane, podržala Hrvatsku republikansku stranku. Zbog čega? Mislite li da je vrijeme za neke nove ljude, za neku novu oporbu?
– Politika je umjetnost određivanja prioriteta. Ona nikada nije statična nego uvijek traži novu nadu, nova i bolja rješenja. Ako itko ima više kredibiliteta i integriteta od Darija Kordića, ja ga ne znam. Ljudi s dokazanom žrtvom, koji su vodili osobnim primjerom zaslužuju povjerenje i danas su nam nužno potrebni u vodstvu i svim sferama javnog djelovanja. Partija nije država. Mi trebamo novo vodstvo, a ne statičnu grupaciju aparatčika i poslušnika.
Činjenica je da konstantno iz izbora u izbore slušamo jedna te ista obećanja, a ništa se ne događa, ništa se ne mijenja. Koliko smo puta samo čuli priče o izmjenama Izbornog zakona (da ne dolazimo ponovno i iznova u situaciju da nam drugi biraju predstavnike u tijelima vlasti), koliko smo samo puta čuli obećanja o tv kanalu na hrvatskom jeziku i nismo ga dobili… No, sve ostane samo na obećanjima. Vaš komentar?
– Temeljno demokratsko pravo je pravo glasa. Nitko nema pravo nama dijeliti lekcije o demokraciji dokle god hrvatski narod ne može birati svoje stvarne predstavnike. To je direktna demokracija u akciji. Na žalost, uvijek se nađe neki jugozomboid kao npr. Željko Komšić koji se prikloni svakoj vlasti.
Ako nitko do sada nije riješio spomenute probleme treba li voditi novu proaktivnu politiku? Retoričko pitanje.
– U Bosni i Hercegovini Hrvati su se borili i ginuli za istinske europske vrijednosti – vjeru i identitet, a koje današnja Europa u većini tako lako odbacuje te preuzima plašt kulturnog marksizma i boljševičkog sotonizma.
U mjesecu travnju prisjećamo se brojnih obljetnica iz Domovinskog rata. Među takvima je i obljetnica stradanja hrvatskog naroda na Kupresu. Tada ste, dakle 1992., bili teško ranjeni. Kako se osjećate danas, 26 godina nakon svega? Kako se osjećate kao čovjek, kao vojnik i kao general?
– Zahvalan sam Bogu za svaki dan iznad zemlje. Živciraju me anacionalni kadrovi u hrvatskoj politici koji skidaju gaće trećerazrednim činovnicima EU-a. Boj za jedinstveno Hrvatsko biće ne vodi se samo na političko-pravnoj, nego i na kulturnoj te prije svega na duhovnoj razini. Komunizam je sustav koji je sam u sebi bio izobličen. Ostavio je strašan pečat na umovima i dušama mnogih. Po određenju, on je krojen po mjeri mentalno, moralno i ekonomski disfunkcionalne osobe. Temelj zdravog društva je individualna odgovornost. Komunizam je ukidanjem odgovornosti poništio savjest i sveo čovjeka na razinu životinje. To je naš najveći problem – taj homojugoslavenikus.Svi trebamo biti aktivni dio rješenja, a ne pasivni promatrači ili dežurni kukači.I na kraju, svima treba biti jasno – bez Hrvata u Bosni i Hercegovini ne bi bilo niti će biti Hrvatske države.
