Još kao dijete volio sam slušati starije ljude kada razgovaraju, kako narod kaže “ljudikaju” a posebno bi bila zanimljiva ona druga priča nakon 11 sati. Navečer se uglavnom sjedilo u našoj kući pa mi je bilo lako slušati. sićam se kako se takve priče nikada nisu pričale priko dana, a za mene su te priče bile narodna povist.. A kad bi sutra želio više znati i postavim koje pitanje ćaći pokojnom Slavku Ljubiću Miškoviću on bi mi kazao ” Ma ne znaš ti, to su priče koje nisu za priču dok ne odrasteš” a meni se u glavi vrte ćaćine riči koje je naglas govorio a ja nisam razumio ” to je bio momčina.. čovjek koji je imao svoje ja…. razmišljao je svojom glavom…, nikog se nije bojao…., proteći će Ugravače još dok majka ne porodi takva junaka”
Zanimljivo je kako su tada svi isto pričali sićam se kako je pokojni Ivan Radić Galić kazivao “ja i on smo od brata i sestre, Mijina sestra ga rodila” a Drago Jurkic bi kazao “ma je li zanoćio u nas dosta puta”
I tako prođe djetinjstvo, mladost i dođe 1990 pa 1991 te prvi Ljubići krenuše Petrovim stopama…….. nastavak slijedi
Petar Ljubić “Ćutić”
1920 -1948
Ugradi u sebe.
Velike misli,
Velike ljude,
Velike ljubavi.
Otkači od sebe.
Mala srca,
Male taštine,
Male laži.
Riskiraj i pucaj na veliko. Ali ostani čovjek koji primjećuje i cijeni i ono malo. Ono najmanje.
Mladen Ljubic Vajta@
