Home BIH E.Nišić..* Ne zaboravite svoje stare majke *…. i .Vrhunac ljubavi…

E.Nišić..* Ne zaboravite svoje stare majke *…. i .Vrhunac ljubavi…

297
0
SHARE
Ovu priču sam napisala na današnji dan prije tri g., dirnuta sudbinom jedne usamljene majke.
Sjećanje na nju izaziva u meni tugu jer djeca i dalje odlaze i odlaze, možda bolje reći tjeraju ih tjeraju…
* Ne zaboravite svoje stare majke *
Ljeto je. Zamislite malu, usamljenu, lijepo sređenu kućicu, sa malom drvenom tendom. Vrt sa dosta cvijeća, šarenog i mirisnog.
Ispred ulaznih vrata stara drvena stolica, a na njoj starica, sa mnogo duboko urezanih bora.
Mirno je sjedila i osluškivala zvukove koji su se čuli sa udaljene, seoske ceste. Obično se čuo zvuk traktora ili rzanje konja, te urijetko i zvuk auta.
Na svaki zvuk automobila, starica bi se trznula, usmjerila glavu u pravcu ceste. Čekala je tako koji minut i razočarano vraćala u isti položaj. Već se primicao kraj ljeta, a starica je iz dana u dan izlazila u rane jutarnje sate, a vraćala u kućicu kasno u noći.
Onaj kojeg je čekala, nikako da dođe, a ona je sebi govorila: “Sigurno mnogo radi, ima još vremena, još je ljeto, doći će sin majkin, doći će.” Jesen je stigla.
Jedno jutro starice više nije bilo na njenoj drvenoj stolici…
E.Nišić
Vrhunac ljubavi
-Je li osjetiš koliko drhtim?
* Da.
– A osjetiš li kako gorim?
* Da.
– A znaš zašto?
* Od moje prevelike ljubavi.
– Ne. Jer se plašim, ustvari znam da se ovaj trenutak neće ponoviti, ovakav isti kao sad, nikada više.
* Hoće dušo.
– Ne, neće. Svaki drugi put će biti drugačije, svaki drugi put će biti sasvim drugačije, ali ovakav trenutak, nikada više. Da li je ovo vrhunac?
* Pričaš opet bez veze, maštarije.
– Ne, ne pričam dušo. Ovo je zaista vrhunac. Sada ćemo polako silaziti ka dole. Penjali smo se lagano, ponekad smo malo i žurili. Sada želim, kada idemo ka dole, da budemo jako spori, jako usporeni. Razumiješ?
* Ne ludačo moja, uvijek pričaš tako neke čudne, čudne priče.
– Nisu moje priče čudne,
moje priče su realne, iskrene, istinite, samo ih ti ne vidiš kao ja. Ti gledaš sa tim svojim pametnim, zelenim očima, a ja sa ovim svojim šašavim,  šućmurastim.
Tvoj mozak ne dopire tako visoko kao moj, moj je uvijek negdje gore, gore  prema nebu, a tvoj stabilan i jak na zemlji. Možda se zato tako dobro slažemo. Molim te samo jedno, ispuni mi.
* Reci ljubavi.
– Obećaj mi da će ovaj silazak jako dugo trajati.
* Obećavam, obećavam dušo uvijek ću te jako voljeti.
E.Nišić