Živjela je 33 govine u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu, pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Doživjela je i zapadni raskol, kad je Crkva imala dvojicu papa.
Katarina je rođena kao blizanka s još jednom sestrom 25. ožujka 1347. u Sieni, a bila je 25. dijete u svojih roditelja. Katarinu je još kao malo dijete, neobično, privlačila crkva i sve što se u njoj zbiva. Katarinu je Bog već od najranije mladosti vodio izvanrednim putem pa je djevojčica već sa 6 godina života imala na cesti svoj prvi zanos i viđenje. U 15-oj godini zadesila je velika bol. Umrla joj je najdraža sestra Bonaventura. To ju je toliko potreslo da se odlučila pridružiti dominikanskim trećoredicama, kojih je u Sieni bilo stotinjak. Majka se tome vrlo protivila jer joj je već bila našla pristala zaručnika. Katarina je bila vrlo odlučna djevojka, odrezala je svoju kosu a u to vrijeme je taj čin imao pravnu snagu i roditelji su morali poštivati, ali su je u kući postavili na mjesto sluškinje, što je katarina podnosila kao sretnu žrtvu za svoga Zaručnika, s kojim je u nutrini srca živjela. U 19. godini života Katarina je u mističnom zanosu doživjela svoje zaruke s Kristom postavši tako Njegova zaručnica. U jednom joj je viđenju Isus naložio da se posveti apostolatu i tako njezinu, prilično skrovitu, životu dođe kraj.
Deset posljednjih godina života provodi na putovanjima. Borila se za politiku pomirenja među gradovima, pokrajinama i državama te za obnovu u Crkvi. Godine 1374. harala je po Italiji kuga i Katarina je dvorila bolesnike. Mnogima je svojom molitvom vratila natrag željeno zdravlje, a njezin je hrabri primjer potaknuo i druge da pomažu bolesnicima. Katarina je svima ulijevala pouzdanje.
1. travnja 1375. u crkvi Sv. Katarine u Pisi, primivši svetu pričest, zadobila je pet rana na rukama, nogama i prsima. Katarina je mističarka Crkve, kao malo tko u svome duhovnom životu i molitvi nosila sve muke i probleme Crkve kojih je u njezino doba bilo vrlo mnogo. No ona nije ostala samo kod mistike, već je prešla i na akciju. 18. lipnja 1376. s dvadesetoricom svojih sljedbenika pošla u Avignon k papi Grguru XI. da ga moralno prisili na povratak u Rim. Već prije susreta s njime poslala mu je nekoliko vrlo energičnih pisama u kojima vapi za duhovnom obnovom Crkve i za povratkom Pape u sjedište njegove biskupije. Katarina se s Papom sastala tek u rujnu 1376. Papa ju je poslušao i vratio se u Rim i tako se dokončalo 70 godišnje avignonsko izgnanstvo pape, koje Talijani nazvaše „babilonskim sužanjstvom“. 1377. Katarina je u svom rodnom gradu osnovala samostan, u kojem je rijetko boravila, jer je gotovo stalno bila na putovanju. Sveta Katarina je pred smrt doživjela još jednu veliku bol: to je zapadni raskol, koji će potrajati 40 godina. To će je slomiti i ona 29. travnja 1380. umire u Rimu. Posljednje su joj riječi bili zazivi Kristovoj krvi: „Sangue, sangue!“ – Krv, krv!
Papa Pavao VI. proglasio je Katarinu Sijensku naučiteljicom Crkve. Bilo je to 27. rujna 1970. Tu je čast od žena do sada, tjedan dana prije nje, doživjela još jedino sv. Terezija Avilska. Italija sv. Katarinu Siensku, uz sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu.
Analitički Tim bpz.ba Voditelj Mladen Ljubić-Vajta
