Na današnji dan umro je Gojko Šušak
(Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998.), hrvatski političar i ministar obrane u vrijeme Domovinskog rata.
Gojko Šušak je osoba najzaslužnija za ustroj pobjedničke Hrvatske vojske koja je oslobodila Hrvatsku od srpskog okupatora koji je četiri godine držao pod okupacijom trećinu Hrvatske.
Ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje smrti 1998. bio je jedan od najbližih suradnika predsjednika Franje Tuđmana.
Gojko Šušak postao je ministar obrane 18.rujna.1991., samo 2 mjeseca prije pada Vukovara, u okolnostima u kojima je Srbija već gotovo okupirala gotovo jednu trećinu hrvatskog teritorija. Šušak je preuzeo ministarstvo koje je bilo odgovorno za obranu i oslobađanje Hrvatske u trenutku kad je Hrvatska vojska bila u procesu ustrojavanja, samo tjedan dana prije nego što je 25. rujna.1991., na zahtjev tadašnjeg ministra vanjskih poslova SFRJ Budimira Lončara i britanske diplomacije, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo rezoluciju UN-a 713 o zabrani uvoza oružja i vojne opreme u zemlje tadašnje Jugoslavije, što je zapravo u praksi značilo – želimo kapitulaciju Hrvatske i pobjedu Beograda, te ideje Jugoslavije ili Velike Srbije.
Tri tjedna nakon što je postao ministar, Gojko Šušak je ustrojio Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske.
U iznimno teškim političkim, vojnim i financijskim okolnostima ministar Šušak ustrojio je Hrvatsku vojsku.
Dok je bio ministar obrane, Hrvatska vojska izvela je niz složenih vojnih napadnih operacija manjeg ili većeg dosega kojima je zadala teške udarce srpskoj vojsci. To je Srbima, korak po korak, smanjivalo borbeni moral, posebno zbog osjećaja (lažne) vojne superiornosti srpkog vojnika nad hrvatskim vojnikom, koji je sustavno promican u obje Jugoslavije.
Pod njegovim vodstvo Hrvatska vojska gotovo da nije znala za vojni poraz i izgubljenu bitku nakon pada Vukovara. Oslobađanje Zapadne Slavonije, deblokada Dubrovnika, oslobađanje Konavala, oslobađanje velikih dijelova istočne Hercegovine, Maslenica, Medački džep, osvajanje strateškog Kupresa, osvajanje Velebita, osvajanje Dinare i niz drugih vojnih pobjeda demoralizirali su Srbe.
Poraz za porazom, novi šok za novim šokom i – lažna slika o junačkom srpskom vojniku, pažljivo građena 100 godina, raspala se kao kula od karata pred hrvatskim bojovnicima.
Tako da je Bljesak i Oluja bio samo šlag na tortu onoga što se događalo godinama ranije.
Vojna napadna operacija i pobjeda Hrvatske vojske u Bljesku sasvim je uništila ono malo borbenog morala što je ostalo Srbima nakon niza poraza.
Nakon toga, pod vodstvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška, Hrvatska vojska je pomela srpsku vojsku u operaciji Oluja što je najteži vojni udarac Srbima u njihovoj povijesti.
Napadačke vojne akcije, u suradnji s HVO-om i Armijom BiH, Hrvatska vojska je nakon toga provela i u velikim dijelovima Bosne, a da nije došlo do intervencije Zapada, nitko ne zna gdje bi bio kraj ovih slavnih i veličanstvenih pobjeda, sve do potpunog sloma Srba i ideje Velike Srbije.
Zbog toga Gojko Šušak zaslužuje trajni spomen u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda, ali ne zaboravimo nešto važno: ima onih koji i danas sjede kao parlamentarni zastupnici u Hrvatskom Saboru, a koji su tražili da se ovom zaslužnom čovjeku uzme ulica u Zagrebu.
Dapače, inzistirali su na tome želeći na mjesto velikana hrvatske povijesti instalirati boljševičke ideologe ili čak ratne zločince, a sve pod krinkom antifašizma i „demokracije“.
Jer Hrvati lako zaboravljaju svoje velikane, a još lakše svoje neprijatelje.
