Nakon veličanstvenog koncerta i svojevrsnog vrijednosnog referenduma Marka Perkovića Thompsona i njegovog hrvatskog naroda Hercegovine i Dalmacije, na blagdan Velike Gospe u Širokom Brijegu, a u kontekstu otvorenog sloma karaktera države u Hrvatskoj odlukom Visokog prekršajnog suda s naslovnica medija u Hrvatskoj iskazuje se čuđenje i ističe: “Thompson opet prkosi”. Ističe se i poruka na njegovoj facebook stranici, svojevrsni credo njegove umjetničke karijere – nema predaje! 
Piše: Marko Ljubić
Čudna, blago rečeno samoubilačka je poruka iščuđavati se slavlju Thompsona i njegovog naroda s mizernih poljana vrijednosne dezorijentacije i identitetskog ništavila ljudi koji ne mogu shvatiti ni najelementarnije povijesne poučke. Bila su vremena prkosa naroda, ta su vremena slomljena u oslobodilačkom zanosu s pjesmom Čavoglave, danas su neka druga vremena, vremena u kojima narod ne prkosi nego upozorava one koji mu prkose. Ovo je krajnje vrijeme za naukovanje i razumijevanje povijesnih poučaka svima oholima, gluhima i slijepima. Prvi poučak je, koliko god netko imao državne moći, koliko se god sam sebi činio visoko i jak, paziti je da mu korijenje nije trulo, da život ne dobija niotkuda jer nije život ništa što nema korijena, paziti mu je da ne leti nikada toliko visoko da se ne može prizemljiti bez lomova i pogibelji. Mudrost kaže da čovjek može biti siguran u visinama samo ako na zemlji ima dovoljno ruku koje ga mogu prihvatiti nakon pada.
Svi koji s ispruženim rukama grle nepregledno mnoštvo na Širokom Brijegu, prije toga na Rivi, prije toga diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i širokim svijetom svih ovih godina uz melodiju Thompsonove pjesme znaju da ne mogu pasti jer znaju na čemu stoje. To je stijena, čvrsta, neraskidiva, vječna, stijena zemaljske Majke i njezinog duha s očima uprtim uvijek, a posebno na blagdan Velike Gospe nebeskoj Majci. Majke se ne mogu prevariti, nikada to njihovoj djeci nije polazilo od ruke, a vjerovanje nam kaže da Majka svojom bosom petom stane i satre zmiji glavu. Nitko ne može štovati nebesku Majku, a odricati se zemaljske Majke. Thompson i njegov hrvatski narod zato svjedoče, a ne prkose. Upozoravaju. Svjedoče i poručuju, zalutale podučavaju, bolesne žale, a ohole preziru. Nemaju kome Marko Perković Thompson i njegov narod sa Širokog Brijega prkositi, jer snage zla nadmoćnog sebi ne vide, niti njihovo trulo carstvo može izdržati povijesne mijene. Prkos zazivaju sudionici mračnih bespuća potičući zlo, zazivajući nestanak i hrabreći se u svojoj prolaznosti još prolaznijom moći. Moćan ne prkosi, moćnu se prkosi, jer moć vlada i opominje prolazne i bose moćnike, koji se nemaju kamo spustiti. Sebi, na svojoj stijeni, pod svojim nebom i zvijezdama se ne prkosi, tu se slavi i raduje. Zato nema predaje. Kako bi je i bilo?
Kome to, kada i gdje bi se mogao predati čovjek i njegov narod, rijeka koja samo u pjesmi nosi ime Čikola, a zove se po potrebi svjedočenja, od modre Lištice i Neretve, do Mure, Save i Dunava koje je umjetnik opjevao, te vječne vode kojima od kada je hrvatskog naroda nasilnici kroz povijest pokušavaju ukrotiti snagu i tok, većim ili manjim zaprekama, ali vode teku. Jedino te vode propušta stijena na kojoj nepregledno mnoštvo stoji, a sve ostalo se obija od njene hridi. I jedino te vode znače život, život sa Širokog Brijega u pjesmi mnoštva sa svojim umjetnikom. Zato, ne upozoravajte na prkos i ne prkosite, jer lažna krila se lako sprže na ovim ljetnim vrućinama, a ruke naroda na stijeni nisu vama ispružene.
Fenix-magazin/IL/ Marko Ljubić 
