Nedjeljno jutro ima u sebi nešto svečarsko što čovjeka poziva na zahvalnu pjesmu Stvoritelju.
Nekada je nedjelja u našem kraju započinjala upravo tom zahvalnom pjesmom koju u svojoj pobožnosti ispjeva narod. „Nedilja je, braćo, danas“ i „O nediljo, bilo cviće“, kontale su žene ranom zorom splićući kosu kićenim vezalima. Uslijedilo bi odijevanje čistog prislaka i spremanje misara za odlazak u crkvu.
Blagdanski ugođaj upotpunio bi se slušanjem radio – emisije „Selo veselo“. Cijelo susjedstvo bi se okupljalo na Boškinoj čatrnji gdje se najbolje hvatala poželjna frekvencija. Bilo je to vrijeme kad su duvanjski kraj svojim napjevima promovirale pjevačke skupine iz Sarajlija i Šujice.
Žene bi zabacile rogljeve šudara, naperile uši i s prstom na ustima, kao znakom upozorenja na šutnju, osluškivale pjesmu „Neven vene i u čašu pada, stara mi se ljubav ne dopada“, pa uzdisale uz „vrćenje tepsije“, a sve s ushićenjem i divljenjem.
– Šut’ der! Šu’der! – opominjali bi jedni druge ne odolijevajući potrebi progovoriti i spomenuti ime pjevača koje su poznavali.
A kad bi se ojutrilo i digla rosa, misari bi se uputili uskim seoskim putićima prema polju, a onda u skupinama nastavili put prema crkvi. Odjeveni u misnu odiću, umiveni i začešljani, kročili bi utabanom oputinom.
Domaće opanke oputare s vremenom je zamijenila gumena i kožna obuća. Vunenu odjeću iz kućne radinosti potisnula je prtenina što se kupovala i vrtoglavo mijenjala oblike, poglavito duljinu. Bilo je to vrijeme kad su u naš kraj stigle i prve najlon čarape. Dok su se starije žene zgražale nad otkrivenim ženskim nogama i uskom suknjom, mlađe su ih rado odijevale. S novom modom došlo je i novo ponašanje kojim se narušio dotadašnji nepisani kodeks odijevanja.
Tradicionalni odgoj propisivao je uljuđenost po kojoj se pazilo na primjerenost odijevanja u bogomolji, plemenitaška odlika jednostavnih ljudi. Na tom planu smo svojedobno bili osvješteniji, nego danas. Tako su misari jedne nedjelje donijeli u selo veliku vijest:
– Danas je jedna cura došla na misu goli’ ruku, Bože sačuvaj. Materi joj, kažu, zašla svist od stida.
Odzvonila je i vijest o prvoj kapi – šubari što ju je jedna djevojka donijela iz Njemačke i, poznajući bonton, zadržala na glavi za vrijeme mise. Pričalo se o onom što je pratar naredio i novinama koje su odstupale od tradicije.
Baba Virka bi po običaju nedjeljom čekala misare i poslije uobičajenog pozdrava, pitala s namjerom:
– Šta ima kod mise?
– I tebi dio od mise!- dobila bi poželjni odgovor i uzvratila zadovoljno:
– I tebi duševno spasenje!
Ne bi ona od svakog iskala dio, nisu svi misari bili susretljivi. To pitanje je bilo za kumu Janju jer je ona na nj odgovarala s draga srca.
Znala je baba dobro procijeniti misare govoreći kako se svačija duša vidi u pogledu. „Pobožnu“ rodicu, koja je uvijek poluglasno molila idući kroz selo i mahala velikom krunicom, nikada nije upitala za dio od mise jer bi joj ista izdaleka dala do znanja da je ne ometa u molitvi:
– Moli, sestro, dabogda se namolila – rekla bi baba tiho, spominjući onu – „ supriliku i Boga molit“!?
– Jesu li se ikom naredili očenaši? – upitala bi susjeda Matišu jer je on svakoga u župi poznavao i uvijek imao vremena za razgovor.
– Je li se iko navistio? – to pitanje bi ostavila za nevistu, ona je voljela tu temu i razrađivala ju u potankosti.
– Po kom je izašlo evanđelje?- bilo je uobičajeno pitanje za unuke. Njima se nije zamjerilo za pogrešan odgovor, ali su već tada učili što misari trebaju znati.
Iva Bagarić/Tomislavcity
