U interakciji sa ženama nerijetko rabim riječ domaćica. Da se razumijemo ne mislim na keks domaćicu! Često bih pričala s bakom Ivom koja je živjela u selu Koritima o prošlosti, o povijesti, o događajima u selu… Teme s njom uvijek su neiscrpne bile. Žena je živa enciklopedija. Pitala sam ju kako su se oni spremali za zimnicu.
Što su pravili? Kaže baka Iva: “Sine moj jadno i kukavno poslije Drugog svjetskog rata kome je ostala ovca imao je nešto”. Ali eto s vremenom postajalo je sve drugačije. Bilo je nešto voća najviše šljiva požeguša i zerdelija (džanarika). Ujesen bi se brale trnine kad bi ih mraz ofurio. Svi u selu su imali ambare. U istima se žito skladištilo. Tu bismo stavljali trnine i najduže bi se zadržale svježe, sve do proljeća. Bilo je i kruški divljaka i njih bismo slagali u žito. Divljake bismo probrali, one zdrave i posložili u drvenu posudu s poklopcem. Najsličnija je badnju u kojem se kiselio kupus, samo je ova bila dosta manja. Zapremine oko 30 litara. Poredali bismo kruške do vrha i usuli vodu i zaklopili. Tako pokiseljene kruške bismo imali dok ne sazore druge. Voda je bila jako zdrava i koristila se kao lijek za grlo, kašalj i snižavanje temperature. Od šljiva bismo pravili pekmez. Drva je opet nešto bilo nije kao sada gdje je sve zaraslo. Naložili bismo vatru i kuhali. Staklenki nije bilo opet se skladištilo u drvene posude. Imali smo i svoje pčele, med kad bismo vadili išao je u drvene posude. Ubacili bismo nešto saća i koju polovinu jezgre oraha zbog boljeg okusa. Da se razumijemo med se nije vadio kao danas dva puta godišnje, već nekako s proljeća jednom, a ni pčeke nisu živjele u košnicama kao danas, već u “dubini” šupljem drvetu improvizirana košnica. S koljena na koljeno prenosili bi se recepti, kao i recepti za pravljenje čajeva koji su se skupljali od samog buđenja prirode pa sve do rujna. Tako sam i na tebe prenijela svu svoju strast prema biljkama, a ti si to prihvatila s puno ljubavi. Nisam imala nekih Bog zna uvjeta kao što se ima danas. Bila sam domaćica, supruga, majka šestero djece, držala sam blago ..
. Do svega navedenog se moralo doći i posvetiti pažnju. Nedjeljom se išlo na svetu misu. Auta nije baš bilo kao ni danas u našem selu, jer je put loš. Prije se nekako više koristio javni prijevoz, vozile su rudače, vozio bi boksitov i đački autobus. Bilo je prometnije i put se dosta popravljao. Danas toga nema. Da bismo došli do sela jedino s džipom ili traktorom možemo! Nedjelja nam je bila nekako najzbijenija. Treba na misu, a do crkve je sat vremena hoda. Mi žene ustajale bismo u četiri sata ujutro kako bismo ručak napravile, kasnije blago obišli, nahranili, pomuzli. Nije bilo drugog načina već tako. Ali bili smo sretni. Do crkve smo se molili, pozdravljali Anđeo Gospodnji, molili krunicu, a pri povratku smo pjevali bećarce … Bože moj, kaže bila je domaćica. Ma bila je sve i više od domaćice! Iako nemam svoju primarnu obitelj pričala sam kako sam umorna, kako je život ove domaćice težak, točno me sramota što sam sve bazala ženi, a ona šutila. Pa one nikada nisu bile umorne ili nisu znale za tu riječ! Pričala mi je kako je radila u polju kopala, žela, kupila sijeno, krava po 15, a ovaca po 150, volova, koza, konja, svinja, koka …. da ne nabrajam. Potaknulo me da pronađem i definiciju domaćice: “Domaćica čisti kuću, pere odjeću, kuha, kupuje i, ako ima djece, brine o njima i pomaže im u učenju, uz mnoge druge zadatke. Usprkos preuzimanju tih obveza, njihov trud se ne isplati, za razliku od onoga što se događa s bilo kojom osobom koja ima posao ili koja razvija radnu aktivnost”. Čuj to ne isplati se trud. A šestero djece podignuti, školovati i izvesti na pravi put nije isplativost? Pa starije žene su razvijale i aktivnost i učile sa svojom djecom, kuhale prale, obavljale sve kućanske poslove i mnogo više. Čak bi i na dnevnice znale nekada otići kako bi kupile knjige djeci. Pitam se gdje su tada bili muškarci? Pa i oni su radili, bili su glava kuće pa bi se vjerojatno brzo umorili i sjeli ili zadrijemali… Čudna jada od naše Hercegovine i sela Korita! Teško bismo se mogli nositi s tadašnjim domaćicama. Danas imamo mogućnost kupiti sve, džem, slatko, mesne prerađevine, mlijeko, sir, maslac, čaj …. Tada se sve proizvodilo na svom imanju. I danas se sjetim mirisa trninova čaja. Trnine su se mogle naći i kad bi pao snijeg. Vratila su me sećanja i na zimske večeri i druženja sa žiteljima našeg sela uz šalicu toplog čaja koji se brao tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci. Sušili bi se u sjenovitom mjestu i skladištili za dugu zimu. Žitelji nisu ni bili svjesni koliko su zdravlja pili. Večeri su bile prepune humora, nezaboravnih priča o nekim davnim povijestima koje su obilježile naš Rakicki kraj i podnožja planine Čvrsnice i Vrana i samog sela Koria. U ušima mi i sada odzvanjaju mitovi o vilama koji su pričani s tako istinitim žarom. Svi bi imali svoje „cikare“, a ja kao djevojčica svoju malu koja bi govorila: „Nemojte ve popiti, i meni malo“. Taj miris iz čajnika osjetiom i sada dok ovo pišem jer je to bio miris trninova cvijeta i zgnječenog ploda koji je bio jako ugodnog okusa i mirisa. Svi su govorili kako je dobar za mišiće i poslije umora. Uz trninov čaj se mogao i naći veliki arsenal raznih čajeva da se odmah razumijemo. Što vam želim reći, kako je trnina pomalo izišla iz mode. Plod trnine je tamnoplavkast, zamagljen, okrugao koji ima i košticu okruglu. Iznutra je mesnat i zelene je boje. Najčešće se bere prezreo od listopada do prosinca. Najukusniji kada nakon češćeg promrzavanja uslijed jesenskih mrazova izgube trpak i stežući okus. Takvi plodovi sadrže manje kiseline, a više šećera. U ljekovite svrhe koriste se plodovi i mladi listovi, a najviše cvjetovi.
U plodu i kori ima tanina i gorkih tvari, u stabljici i lišću ima kalija, kalcija i flavonskih heteroida, a u plodu ima pektina, jabučne i cijanovodične kiseline, kao i vitamina C. Za trninu kažu da sadrži pregršt oksidanata. Trnina pomaže kod tegoba sa želucem, povećava apetit, blagi je diuretik. Čisti krv i odlično je sredstvo za pražnjenje crijeva i izlučivanje znoja i mokraće. Pomaže i kod gihta. Plodovi trnine imaju blago laksativno, a pripravci od cvjetova trnine diuretičko djelovanje pa ih možemo naći u sastavu raznih čajeva za mršavljenje i čišćenje krvi te za čajeve kod oboljenja bubrega i mokraćnog mjehura. Od osušenih plodova dobiva se vrlo ukusan čaj. Kompot od jabuka, krušaka ili šljiva biti će ukusniji i ljekovitiji ako mu dodamo žlicu osušenih plodova trnine. Čaj od plodova trnine se priprema na ovaj način:
Što su pravili? Kaže baka Iva: “Sine moj jadno i kukavno poslije Drugog svjetskog rata kome je ostala ovca imao je nešto”. Ali eto s vremenom postajalo je sve drugačije. Bilo je nešto voća najviše šljiva požeguša i zerdelija (džanarika). Ujesen bi se brale trnine kad bi ih mraz ofurio. Svi u selu su imali ambare. U istima se žito skladištilo. Tu bismo stavljali trnine i najduže bi se zadržale svježe, sve do proljeća. Bilo je i kruški divljaka i njih bismo slagali u žito. Divljake bismo probrali, one zdrave i posložili u drvenu posudu s poklopcem. Najsličnija je badnju u kojem se kiselio kupus, samo je ova bila dosta manja. Zapremine oko 30 litara. Poredali bismo kruške do vrha i usuli vodu i zaklopili. Tako pokiseljene kruške bismo imali dok ne sazore druge. Voda je bila jako zdrava i koristila se kao lijek za grlo, kašalj i snižavanje temperature. Od šljiva bismo pravili pekmez. Drva je opet nešto bilo nije kao sada gdje je sve zaraslo. Naložili bismo vatru i kuhali. Staklenki nije bilo opet se skladištilo u drvene posude. Imali smo i svoje pčele, med kad bismo vadili išao je u drvene posude. Ubacili bismo nešto saća i koju polovinu jezgre oraha zbog boljeg okusa. Da se razumijemo med se nije vadio kao danas dva puta godišnje, već nekako s proljeća jednom, a ni pčeke nisu živjele u košnicama kao danas, već u “dubini” šupljem drvetu improvizirana košnica. S koljena na koljeno prenosili bi se recepti, kao i recepti za pravljenje čajeva koji su se skupljali od samog buđenja prirode pa sve do rujna. Tako sam i na tebe prenijela svu svoju strast prema biljkama, a ti si to prihvatila s puno ljubavi. Nisam imala nekih Bog zna uvjeta kao što se ima danas. Bila sam domaćica, supruga, majka šestero djece, držala sam blago ... Do svega navedenog se moralo doći i posvetiti pažnju. Nedjeljom se išlo na svetu misu. Auta nije baš bilo kao ni danas u našem selu, jer je put loš. Prije se nekako više koristio javni prijevoz, vozile su rudače, vozio bi boksitov i đački autobus. Bilo je prometnije i put se dosta popravljao. Danas toga nema. Da bismo došli do sela jedino s džipom ili traktorom možemo! Nedjelja nam je bila nekako najzbijenija. Treba na misu, a do crkve je sat vremena hoda. Mi žene ustajale bismo u četiri sata ujutro kako bismo ručak napravile, kasnije blago obišli, nahranili, pomuzli. Nije bilo drugog načina već tako. Ali bili smo sretni. Do crkve smo se molili, pozdravljali Anđeo Gospodnji, molili krunicu, a pri povratku smo pjevali bećarce … Bože moj, kaže bila je domaćica. Ma bila je sve i više od domaćice! Iako nemam svoju primarnu obitelj pričala sam kako sam umorna, kako je život ove domaćice težak, točno me sramota što sam sve bazala ženi, a ona šutila. Pa one nikada nisu bile umorne ili nisu znale za tu riječ! Pričala mi je kako je radila u polju kopala, žela, kupila sijeno, krava po 15, a ovaca po 150, volova, koza, konja, svinja, koka …. da ne nabrajam. Potaknulo me da pronađem i definiciju domaćice: “Domaćica čisti kuću, pere odjeću, kuha, kupuje i, ako ima djece, brine o njima i pomaže im u učenju, uz mnoge druge zadatke. Usprkos preuzimanju tih obveza, njihov trud se ne isplati, za razliku od onoga što se događa s bilo kojom osobom koja ima posao ili koja razvija radnu aktivnost”. Čuj to ne isplati se trud. A šestero djece podignuti, školovati i izvesti na pravi put nije isplativost? Pa starije žene su razvijale i aktivnost i učile sa svojom djecom, kuhale prale, obavljale sve kućanske poslove i mnogo više. Čak bi i na dnevnice znale nekada otići kako bi kupile knjige djeci. Pitam se gdje su tada bili muškarci? Pa i oni su radili, bili su glava kuće pa bi se vjerojatno brzo umorili i sjeli ili zadrijemali… Čudna jada od naše Hercegovine i sela Korita! Teško bismo se mogli nositi s tadašnjim domaćicama. Danas imamo mogućnost kupiti sve, džem, slatko, mesne prerađevine, mlijeko, sir, maslac, čaj …. Tada se sve proizvodilo na svom imanju. I danas se sjetim mirisa trninova čaja. Trnine su se mogle naći i kad bi pao snijeg. Vratila su me sećanja i na zimske večeri i druženja sa žiteljima našeg sela uz šalicu toplog čaja koji se brao tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci. Sušili bi se u sjenovitom mjestu i skladištili za dugu zimu. Žitelji nisu ni bili svjesni koliko su zdravlja pili. Večeri su bile prepune humora, nezaboravnih priča o nekim davnim povijestima koje su obilježile naš Rakicki kraj i podnožja planine Čvrsnice i Vrana i samog sela Koria. U ušima mi i sada odzvanjaju mitovi o vilama koji su pričani s tako istinitim žarom. Svi bi imali svoje „cikare“, a ja kao djevojčica svoju malu koja bi govorila: „Nemojte ve popiti, i meni malo“. Taj miris iz čajnika osjetiom i sada dok ovo pišem jer je to bio miris trninova cvijeta i zgnječenog ploda koji je bio jako ugodnog okusa i mirisa. Svi su govorili kako je dobar za mišiće i poslije umora. Uz trninov čaj se mogao i naći veliki arsenal raznih čajeva da se odmah razumijemo. Što vam želim reći, kako je trnina pomalo izišla iz mode. Plod trnine je tamnoplavkast, zamagljen, okrugao koji ima i košticu okruglu. Iznutra je mesnat i zelene je boje. Najčešće se bere prezreo od listopada do prosinca. Najukusniji kada nakon češćeg promrzavanja uslijed jesenskih mrazova izgube trpak i stežući okus. Takvi plodovi sadrže manje kiseline, a više šećera. U ljekovite svrhe koriste se plodovi i mladi listovi, a najviše cvjetovi. U plodu i kori ima tanina i gorkih tvari, u stabljici i lišću ima kalija, kalcija i flavonskih heteroida, a u plodu ima pektina, jabučne i cijanovodične kiseline, kao i vitamina C. Za trninu kažu da sadrži pregršt oksidanata. Trnina pomaže kod tegoba sa želucem, povećava apetit, blagi je diuretik. Čisti krv i odlično je sredstvo za pražnjenje crijeva i izlučivanje znoja i mokraće. Pomaže i kod gihta. Plodovi trnine imaju blago laksativno, a pripravci od cvjetova trnine diuretičko djelovanje pa ih možemo naći u sastavu raznih čajeva za mršavljenje i čišćenje krvi te za čajeve kod oboljenja bubrega i mokraćnog mjehura. Od osušenih plodova dobiva se vrlo ukusan čaj. Kompot od jabuka, krušaka ili šljiva biti će ukusniji i ljekovitiji ako mu dodamo žlicu osušenih plodova trnine. Čaj od plodova trnine se priprema na ovaj način: U litru proključale vode staviti žlicu zdrobljenih plodova trnine i kuhati tri minute. Nakon toga maknuti sa vatre i ostaviti da se ohladi. Posve ohlađen, čaj ocijediti i piti u više navrata tijekom dana, laganim gutljajima.Čaj od trnine pomaže kod umora i stoga se preporučuje sportašima i starijim osobama.
U idućem susretu i druženju s prirodom planiram nabrati trnina i praviti liker. Možda vidim nešto još zanimljivo pa me potakne na neko novo pisanje. Do tada da ste mi živi i zdravi, uz onaj naš prepoznatljivi: Pozdrav i Sretno!
mARI
