JOVANU DUČIĆU
Gledam sa Crkvine zalazak sunca,
Trebišnjica svijetli od večernjeg žara,
čini mi se čujem akorde tvog srca
vidim Tvoju sjenu iza četinara.
Ustani pjesniče…
I večeri ove jablanovi šume
mirišu ruže, trava puna rose,
a ona…
blijeda kao čežnja, nepoznata žena
ogleda u rijeci noge bose,
hladnih usnica još tebe čeka,
da joj stihom mrsiš zlatne kose.
Ili joj u miraz ostavila majka
da joj jecaj čuva tvog refrena sjena,
ili je opila Poezije bajka,
il’ bila je zvijezda
a sada je žena…
Kad zora zarudi,
kao nimfa bludi,
pa te traži u pjesniku svakom,
da je kitiš pjesmom kao makom.
U njima te nikad naći neće!
Ustani pjesniče!
Jedna žena, čeka refren sreće.
U Hercegovačkoj Gračanici
dok tiho zvone nebeska zvona,
mirna kao mramor, hladna kao sjena,
pali svijeću ona…
Tebi…
što si kamen pretvorio u znamen.
Pogledaj pjesniče,
još niču zvijezde…
A ona,
leži u postelji od lavande,
priča sa bulbulima
i krije tajnu u grudima.
Zdravka Babic
 |
OdgovorProslijedi
|
