“Sutra si traži drugi posao ako taj beskućnik ostane ovdje”, zaprijetio mi je ravnatelj dok sam razmišljala o svojoj majci i računima koje smo plaćale mojom plaćom. Nisam plakala niti se svađala; zatvorila sam vrata sobe i ostala se brinuti o njemu. Kad je nestao, pomislila sam da sam napravila najveću pogrešku u životu… sve dok se nije vratio s opranom pidžamom, pismom i prijedlogom koji nitko nije očekivao. “Ako primiš tog čovjeka bez dokumenata, već sutra možeš ostati bez posla.”
Doktor Víctor Salgado, ravnatelj Opće bolnice San Jerónimo, stao je ispred vrata hitne službe dok je Elena Ruiz, dvadesetdevetogodišnja medicinska sestra, gotovo cijelim svojim tijelom pridržavala nepoznatog muškarca koji je jedva mogao hodati.
“Onda ćemo sutra razgovarati o mojem otkazu”, odgovorila je. “Ali večeras neću dopustiti da umre od hladnoće.”
Vani je termometar pokazivao tri stupnja, a ledena kiša pretvorila je makadamski put u blato. Elena je upravo završila dvanaestosatnu smjenu kad je ugledala muškarca kako leži pokraj stražnje ograde bolnice. Isprva je pomislila da je pijan, ali kad mu se približila, primijetila je nešto neobično: nije mirisao na alkohol. Imao je rasječenu usnicu, izgrebane ruke, košulju prekrivenu zemljom i izgubljen pogled, kao da ne prepoznaje ni mjesto na kojem se nalazi ni vlastito tijelo.
Nije imao novčanik, telefon ni osobnu iskaznicu.
Dežurni liječnik ga je pregledao. Nije imao prijeloma, ali imao je snažan udarac u glavu, blagu hipotermiju i utrnule ruke. Víctor je inzistirao da pozovu policiju.
“Mi nismo prihvatilište”, rekao je. “A državna inspekcija dolazi u srijedu. Ako me sutra pitaju zašto smo zauzeli krevet nepoznatim čovjekom bez medicinskog kartona, što da im kažem?”
“Da je bio živ i da mu je trebala pomoć.”
Nastala je neugodna tišina.
Elena je znala da se suprotstavlja čovjeku koji ju je mogao otpustiti. Sedam godina radila je ondje, preuzimala tuđe smjene, vlastitim novcem kupovala pelene za pacijente bez obitelji i dijelila svoju hranu s onima koji bi došli bez novca. Njezina majka Rosa uvijek joj je govorila da će je jednog dana tolika dobrota skupo stajati.
Činilo se da je te noći račun napokon stigao na naplatu.
Víctor je na kraju popustio.
“Jedna noć. Ništa više. A ti preuzimaš odgovornost.”
Elena je smjestila nepoznatog muškarca u praznu sobu koja je čekala popravak. Očistila mu je rane, postupno mu zagrijala ruke i hranila ga pilećom juhom na žlicu jer su mu prsti bili toliko utrnuli da je nije mogao držati.
Muškarac je jedva progovorio.
“Kako se zoveš?” upitao ju je oko ponoći.
“Elena.”
Tiho je ponovio njezino ime, kao da ga želi zapamtiti.
“A ti?”
Nepoznati muškarac zatvorio je oči.
U četiri sata ujutro Elena je na nekoliko minuta zaspala u sobi za medicinske sestre. Kad se probudila, potrčala je provjeriti sobu.
Krevet je bio prazan.
Nestale su i bolničke hlače, sivi džemper i čarape koje je za njega pronašla u skladištu.
Víctor je stigao ubrzo nakon toga i, ugledavši sobu, kratko se i podrugljivo nasmijao.
“Eto ti tvoje nagrade. Riskirala si zbog njega, a on ti je ukrao čak i uniformu.”
Elena je osjetila mješavinu srama i bijesa. Ali kad je podignula jastuk, pronašla je presavijen papir.
“Hvala ti što si se prema meni ponašala kao prema čovjeku. Vratit ću se i sve ću ti objasniti.”
Nije bilo potpisa.
U ponedjeljak, dok su se njezine kolegice još uvijek rugale “beskućniku u pidžami”, dva crna terenca i luksuzna limuzina zaustavili su se ispred bolnice.
Iz vozila je izašao visok muškarac, besprijekorno odjeven.
Eleni je trebalo nekoliko sekundi da ga prepozna.
Tek kad je ugledala malu ranu koja mu se još uvijek vidjela na usnici, osjetila je kako joj se cijelo tijelo ledi.
Bio je to muškarac kojeg je pronašla kako leži u blatu.
A ravnatelj je, čim je čuo njegovo ime, problijedio……………………………..✨ 2. DIO
