Marina Vukoja “Svijećnica – Marinje.”

Najzastupljenije kršćansko ime u našoj Hercegovini bilo je Mara. Obitelji su imale više djece, a od njih je bar jedno žensko dijete nosilo ime Mara, Marija ili Marina. Ime Marina bilo je više zastupljeno u Dalmaciji. Latinskog je korijena koje potječe od  Marius a znači „s mora” od latinskog „mare”. Iako izgleda kao naše tradicionalno ime ipak nije. Multikulturalno je ime, a najviše se daje djevojčicama u Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Portugalu. Ime je opjevao i poznati Rocco Granta 1959. talijansko-belgijski pjevač u pjesmi „Marina“. Gledano s književne perspektive ime je pronađeno i u Šekspirovom djelu „Perikla, Princ iz Tira” (prelijepa kći Periklija, rođena je na moru uslijed oluje). Sa crkvenog stajališta, sveta velikomučenica Marina rođena je  714. ili 715. U maloj Aziji, današnje područje Turske. Tu ostaje s rođacima. Nakon prerane smrti majke. Otac ju od 14 godina povlači u samostan i predstavlja ju kao Marin. S 14 godina dobiva i titulu fra. Marin. Nakon toga i otac joj umire. Fra. Marin putuje sa subraćom i u jednom svetištu bi optužen da je počinio grijeh s gostioničarevom kći te je začela s istim. U stvarnosti dijete je bilo plod veze s nekim vojnikom. Fra. Marin priznaje grijeh koji nije počinio. Biva izbičevan i izbačen iz samostana. Nastanjuje se u špilji i živi od milostinje. Ubrzo  mu djevojka donosi to dijete koje se zvalo Felix. Na nagovor subraće redovnika, koji nikada nisu povjerovali u optužbe, poglavar prima fra. Marina natrag u samostan, s djetetom. Zbog teškoga života fra. Marin, odnosno Marina umire u 8. veljače 740. godine. Otkriće biva prije ukopa kako je riječ o ženi. Shvatili su, bila je teška kleveta koja je Marinu učinila žrtvom i divili se njezinoj pokornosti … U kalendaru se sveti Marin slavi 3. ožujka, a Marina 17. srpnja. No nije riječ o ovoj Marini ili Marinu koji idu u paketu!

Upravo te naše hercegovačke Mare, koju je svaka obitelj imala bar jednu, u predvečerje prije Svijećnice odnosno Marinja namakale su konac u vruć vosak i motale u „muket“. Svake godine se „muket“ domotavao. Što je „muket“ bio veći to je vrijedniji! Te svijeće u „muketu“ su se isto nosile na blagoslov uz voštane svijeće (tri svijeće-Sveto Trojstvo) i palile kada bi se molilo u svim prigodama. I prije sam naglašavala kako su se svijeće čuvale kao velika svetinja, posvećene na Svijećnicu-Marinske svijeće. Naši Marijani, Mare i Marije baš na Svijećnicu su slavile svoj imendan. Gledano s današnje strane možemo reći kako im je imendan bio romantičan. Oni uz ognjište, vani vijavica i snijeg. Pjevaju, rade, smiju se … No bilo im je teško. Ujutro snježne prtine su probijali hodajući i vukući saonicama. Omotavali se biljcima kako se nebi smrzli i pravo prema crkvi. Koliko bi nas danas u navedenim uvjetima otišlo? Nisu imale nepropusne čizme buce do koljena kao što se danas naše ljepotice-influenserice na snijegu prse promovirajući neko donje rublje. Njihova obuća bila je rađena od drveta vezana životinjskom kožom. Poštovao se Bog i odavala naklonost istome. Volio se i pomagao, brat, kum, susjed … Nekada je malo bilo, a srce je pucalo od radosti. Danas imamo sve, ali fali ono malo da nismo sretni …..

Svima onima koji nose imena: Marina, Mara, Marija, Marinka, Marinko, Marijo, Marin, nek je sretan i blagoslovljen imendan!