Maske su pale, Plenkoviću treba zahvaliti, pokazao nam je pravo lice HDZ-ove elite; kako ćete na nedjeljnu misu?

Pročitajte, pa ćete vidjeti da u Istanbulskoj konvenciji nema nikakve rodne ideologije, objašnjavao je danima isti taj premijer, premda, kad je pročitate, možete pronaći ravno 24 mjesta gdje se govori o tim pojmovima. Tvrdeći da rodne ideologije uopće nema u toj konvenciji, premijer je dao otisnuti posebnu promemoriju u kojoj se Vlada distancira i odriče onoga čega navodno u konvenciji nema – rodne ideologije. U tom smislu se navodi da nikakve obveze u širenju rodne ideologije ne postoje u toj konvenciji, odnosno da ih Vlada ne prihvaća. Samo koji sat kasnije ustavna stručnjakinja Barić jasno i glasno je rekla da se država ne može distancirati od onoga što u konvenciji koju je prihvatila piše. Profesorica Barić će decidirano: “Konvencija jasno traži da se primjerice materijali o nestereotipnim rodnim ulogama i rodno utemeljenom nasilju nad ženama uključe u redovni nastavni program te da se pravni akti usuglase s Konvencijom“. Pametnom dosta, zar ne?

Ne možete potpisati Ženevsku konvenciju i u svojoj interpretativnoj izjavi reći da to potpisivanje ne uključuje zabranu gađanja bolnica i ambulanti! Niti možete prihvatiti Ženevsku konvenciju o zabrani uporabe kemijskih otrova i onda donijeti interni dodatak u kojem stoji da stanovite dijelove te konvencije nećete i ne morate primjenjivati! Ovo tim prije jer postoji jasna obaveza da se načela Istanbulske konvencije imaju implementirati u zakonodavstvo i to u sve sfere istog tog zakonodavstva. Uključujući i obrazovanje! A kakve sve to obveze donosi Istanbulska konvencija, kako će se dopunjavati zakoni, što nam zapravo slijedi, jasno se vidi širom svijeta.

Kanada je silno ilustrativna u tom smislu s nedavnim izbacivanjem “tate” i “mame” iz uporabe. I unatoč svemu tome, najstameniji HDZ-ovci u Vladi, fanatični zagovornici Gospe iz Međugorja, dva puta ranjavani generali u Domovinskom ratu i ljuta imotska desnica, sve je kleknulo pred prinadležnostima koje im je omogućio premijer, napose su svi kleknuli kad im je jasno dao do znanja da nikad više neće vidjeti ministarskog mjesta ako sad ne prignu glavu. Dreser je pucnuo bičem po zraku i svi su ti bezubi lavovi polijegali na pod! Jer, nema kod koga su čast, odgoj i uvjerenje prevagnuli! Jedini tko je iz Vlade pružio otpor bio je na početku Tolušić, glasan i iskren na sastanku u Predsjedništvu stranke, kasnije će se i on utišati, ali bar je pružio neki otpor, a ljuti desničar, “Zora” naša plamena, iskra naše državotvornosti, vatra i oganj hrvatske desnice, ministar Kujundžić, se izbjegavajući puni odgovor na pitanje podržava li konvenciju poigrao pojmom zrcala, pa mu je to jednog dana tobože bio argument da je eto i on na drugoj strani, da bi dva dana kasnije novinarima objašnjavao što zapravo znači pojam zrcala i da je on samo rekao da se problem zrcali, da treba vidjeti kod Newtona što je to zrcaljenje i sl.

Šteta da je Tonči Vrdoljak u godinama i da je zauzet snimanjem drugog filma, mislim da ima sjajnog materijala za drugi dio “Prosjaka i sinova”. Žurim reći da Andreju Plenkoviću ništa ne treba zamjeriti. Zapravo mu treba zahvaliti što nam je pokazao pravo lice HDZ-ove elite i njene vodeće nomenklature, što nam je pokazao do koje razine je to mentalno korumpirano društvo, koje možete najotvorenije vrijeđati i pred cijelom javnošću im poručiti da, ako dopuste da padne ova Vlada, više niti Vlade niti svih povlastica nikad više neće imati. I čim je to izgovorio: od sto glasa, glasa čuti nije! Ministrima u Vladi je pak u lice rekao da će proći kao ministri Mosta kad su mu se usprotivili. I nije morao dva puta to reći! Jer, sve su te kralježnice toliko savitljive, da nitko, ali baš nitko nije imao snage ostati svoj!

Andreju Plenkoviću uistinu ne treba ništa zamjeriti, jer čovjek postojano gradi svoju europsko birokratsku karijeru i sada je samo u nešto osjetljivijoj fazi kada Bruxellesu mora prinijeti na žrtvenik Hrvatsku koja će počivati na Istanbulskoj konvenciji. I on se posla prihvatio, hladno, po običaju bez emocija, arogantno, birokratski pedantno i nemilosrdno. Iznad svega nemilosrdno. Ali, to su pravila struke: kako će napredovati u daljnoj hijerarhiji u tom zvjerinjaku, ako pokaže emociju oko ovako važnog pitanja? Jer, on ovdje polaže ispit; crni pojas osmi dan! Umjesto prema Plenkoviću koji se ionako prekosutra, pa dok ga bude, vidi u Bruxellesu, valja se okrenuti prema našoj moralnoj mizeriji koja ostaje u ovoj bari i pitati ih: je li moguće da smo mi takve budale da smo vam sve ove godine vjerovali, a da se zapravo nije radilo ni o čemu drugome negoli o tome da se vi domognete slasti i vlasti? Ali, kako ćete sada narodu pogledati u oči? Kako ćete u nedjelju doći na misu? Što ćete reći župniku crkve čije vodstvo je ravno tri puta neuvijeno i kristalno jasno reklo – “ne”, istoj toj konvenciji.

Maske su dakle pale, car je posve gol, istina boli. U ovom trenutku jedina dilema je hoće li za iduća dva tjedna kad će se konvencija izglasati u Saboru, barem dio HDZ-a shvatiti da i sutra valja živjeti, da nema te ispričnice koju će Crkva ikada prihvatiti za ovu mučku izdaju, napokon da nema te ispričnice koju će narod prihvatiti na idućim izborima, ako se sad ne povuče neki potez. A za iduće parlamentarne izbore u Hrvatskoj, Plenković će vjerojatno krečiti svoj novi stan u Bruxellesu, jer je tamo njegov svijet i njegov mentalni i ideološki život, ovo je samo bio posjet provinciji u kojoj se rodio, neka vrsta zimovanja kod bake, ali ostatak društva koji živi tu, par metara od njegove metaforičke bake, tom će svijetu do kraja života morati objasniti zbog čega su izdali i nas i Crkvu i osnovne postulate na kojima počiva ova nacija. Ili sam ja konzekventni idealist i bedak, pa takve konverzacije neće niti biti, jer će naša elita ispod tamnih naočala i zatamnjenih stakala svojih audija biti nepristupačna kao i njihovi prethodnici iz komunizma koje isto tako nismo dospjeli pitati sve što smo htjeli. Kako god, prevareni smo, gorko smo prevareni, Hrvatska je došla do dna, vrijeme je za novi početak.

Jer, ovo nije prva izdaja ove garniture, ovo je točka na “i”. Nakon Pupovca i svih svinjarija koje nam je, koalirajući bez ikakve potrebe s njim, Plenković i HDZ priuštio, nakon suradnje sa suspektnim Vrdoljakom koji umjesto da odgovara zbog one sramote s vjetroelekranama radi od nas budale pa nam se u lice smijao i tvrdio da nikad neće s HDZ-om, da bi drugom rukom potpisivao koalicijski sporazum, nakon izbacivanja Mosta iz Vlade koje se tobože dogodilo zbog stabilnosti zemlje, da bi se sad od nestabilnosti ljuljali sami temelji ne samo države, nego i ove nacije, nakon stotinu drugih uvreda i srušenih mostova, sada još i ovo. Uistinu je vrijeme za novi početak. Ali, da ne bih i ja kao i stotine drugih govorio o Istanbulskoj konvenciji općenito i plošno, pogledajmo što ona sve krije i od kuda ova gorčina.

Najprije, što je zapravo Istanbulska konvencija? To je skraćeni naziv za Konvenciju Vijeća Europe koja se tretira kao konvencija namijenjena jačanju borbe protiv nasilja nad ženama. Valja zapamtiti da konvencija ima status međunarodnog ugovora i time je pravno jača od nacionalnog prava. Zato je Vladin dodatak konvenciji zapravo blasfemičan! Države koje ratificiraju konvenciju podložne su kontroli specijalnog tijela pod nazivom GREVIO koje će, nešto poput Carle Del Ponte, nadzirati provođenje ove konvencije. Očekuje se posebno nadziranje u školstvu i medijima! Inače, u sedam godina koliko Konvencija postoji, ratificirale su je samo 24 od ukupno 47 zemalja članica Vijeća Europe, odnosno tek polovina članica Europske Unije, 14 od 28 članica. O tome se dakako šuti u našim medijima.

Rod se u konvenciji spominje ravno 24 puta, premda se u medijima uporno tvrdi da konvencija nema nikakve veze s rodom. Ta definicija roda koja se ovdje koristi želi reći da je rod neka vrsta društvenog određenja, dakle nešto neovisno o biološkoj stvarnosti koja determinira primjerice spol. Odvojenost roda i spola se vidi u čl. 4. Stav 3. A Konvencija po toj teoriji zapravo sugerira da se čovjek rađa kao rodno neutralan te da kao takav zapravo tek kasnije bira hoće li biti muškarac ili žena, ili pak odabire moguće i neko drugo određenje, trans, queer, homo, gay i sl. Prihvaćanje ove definicije u jednu konvenciju uvodi neznanstvenu teoriju i neznanstvena uporišta rodne ideologije koja su, recimo za početak, potpune novosti za postojeći pravni poredak ove zemlje. Konvencija primjerice kao moguće temelje diskriminacije postavlja “rod”, “rodni identitet” i “seksualnu orijentaciju” što mi u našem ustavnom zakonodavstvu ne poznajemo. Osim toga, postavlja se pitanje kakve te odrednice imaju veze s nasiljem prema ženama, zar ne?

Ono što je ključno u ovoj konvenciji, a o čemu se faktički gromoglasno šuti, je obveza konvencije da se dosadašnji običaji, vjera i tradicija, u mjeri u kojoj se oni razlikuju od novih načela i tumačenja ove konvencije, moraju, baš moraju, podčiniti ciljevima te iste konvencije. Konvencija u tom kontekstu doslovno i izrijekom traži: iskorjenjivanje svih “predrasuda, običaja i tradicija” koje se temelje na stereotipnim ulogama žene i muškarca. Konvencija doduše ne definira koje su to stereotipne uloge, što otvara posebna pitanja jer određene društvene skupine i temeljne obiteljske uloge poput majčinstva i očinstva nazivaju nepoželjnim stereotipnim rodnim ulogama. Pazite samo kaosa koji će se ovdje događati! Pitanje je dana, kad se shvati pravi i puni duh konvencije, kada će se muško-ženska slika današnjeg čovječanstva, obitelji i braka tretirati kao “tradicija na temelju stereotipnih rodnih uloga”. I zato je Katolička Crkva u Hrvatskoj ravno tri puta ustala protiv ove konvencije i to ni manje ni više negoli stavom najvišeg svog tijela: Hrvatske biskupske konferencije!

Najopasnije je nametanje rodne ideologije djeci i i mladima u vrtićima, školama i medijima. Konvencija naime zahtijeva od stranaka potpisnica da uključe pitanje “roda” i “nestereotipnih rodnih uloga” u redovni nastavni plan i program. Ponovit ću: u redovni nastavni plan i program! I to na svim razinama obrazovanja! Ovdje se posredno ugrožava i pravo roditelja da budi primarni odgajatelji svoje djece što nam je zakonom zajamčeno, jer kad jednom usvojite ovu konvenciju, ratificirali ste dogmu o odvojenosti roda i spola i ona postaje obvezujuća i mora se primijeniti bez obzira na Vladinu promemoriju. Kontrolno tijelo GREVIO, koje je već konstituirano da vas nadgleda, o ovome će osobito voditi računa, o čemu govore razna iskustva. Konvencija ide i dalje pa predviđa širenje rodne ideologije i “u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, okruženjima za slobodno vrijeme i u medijima”. Dakle, u društvu u totalu! A ne možete je ignorirati jer ima pravnu snagu iznad postojećih zakonskih propisa!

Suspektnost ove konvencije vidi se osim toga od prvog dana. Naime, Istanbulska konvencija doslovno je prvi moderni međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Erurope u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice na koje će se jednom Konvencija odnositi, već ju je pripremala radna skupina, a države su tek preko Vijeća ministara mogle samo prihvatiti ili ne prihvatiti konačni tekst na kojem nisu mogli radite. I da ne bi imali nikakvih dilema: konvencija sama u svom tekstu najavljuje kako se zabranjuju sve rezerve na neke članke ove konvencije. Dakle, eksplicitno se ističe da nije moguće distancirati se i ne primijeniti problematične točke konvencije, a prihvatiti ono što držite potrebnim i oportunim. Svjestan da ovdje nitko ništa ne čita, da običan svijet pojma nema o svemu ovome, Plenković mrtav hladan izlazi pred naciju, ponudi joj famoznu Vladinu izjavu premda je njemu i svima oko njega jasno da su bilo kakve rezerve izrijekom zabranjene!