Na lokaciji Stipića livada gdje se nalazi spomen obilježje s popisom Hrvata koje su 28. srpnja 1993. likvidirali pripadnici bošnjačke Armije BiH služena je misa, položeni su vijenci i zapaljene svijeće.
U nastavku donosimo govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte:
Pozdravljam vas dragi prijatelji!
Osobito s velikim poštovanjem i dubokom boli u srcu pozdravljam vas majke i očeve, djecu, sestre i braću, vas, čiji su najmiliji mučki smaknuti od ruke zločinaca, ovdje na Stipića livadama i
u Doljanima, na današnji dan, prije trideset godina!
Pozdravljam i sve vas suborce koji ste tada u srpnju 1993. pritekli i spriječili još veću tragediju nedužnih ljudi!
Pozdravljam i sve vas hodočasnike koji danas dođoste, spomenuti se i moliti za nedužne žrtve!
Sve ove godine pa i danas po trideseti put okupili smo se ovdje na mjestu zločina, na mjestu stradanja.
Danas, ovdje, svi budimo tihi, budimo ponizni i skrušeni. Osluškujmo, zvukove, njihanja trave, povijanja stabala, osluškujmo zemlju. Zemlja ovih livada tada 28. srpnja ´93. bijaše natopljena
krvlju nevinih, a danas i nakon trideset godina ona nam tiho šapuće i zbori posljednje riječi koje na samrti izgovarahu naša braća i sestre.
Čujemo li njihov vapaj, njihov vrisak, čujemo li njihov posljednji pozdrav, njihovu molitvu?
Čujemo li?
Netko čuje.
Blago vama koji čujete, vaše srce je otvoreno, vaša duša je čista, vi suzu u oku imate, molitva vam sa usana silazi!
Oni što ne čuju, oni što tada bijahu ovdje, oni što ne uslišiše vapaje, neka se zapitaju imaju li srce, koliko grijeha nose na duši, progoni li ih krv nevinih? Ako se bar pitaju, možda ipak jednog dana oprost zaištu, možda jednog dana i oprost prime.
Ovozemaljski sudovi, suci i tužitelji do danas također bijahu gluhi i slijepi. Oni bol i patnju, krik i krv, smrt nevinih žrtava sakriše u ladice. Oni je ignoriraju. Tim činjenjem, odnosno nečinjenjem oni postaju dionici tragičnog čina. Njima bi profesionalna čast trebala nalagati, no oni je nemaju, svakoj nevinoj žrtvi zadovoljštinu dati. Bez nje ni krvnik oprost ne može primiti.
Ono što mi možemo i moramo, dragi prijatelji, je i nadalje ustrajno moliti dragog Boga da dušama naših pokojnih udjeli mir i vječno kraljevstvo. Da nama živima da razboritosti i mudrosti, da nam srca omekša da za oprost snage daruje.
Svaka žrtva, njih trideset i devet, ima pravo na svoj spomen i na trajno sjećanje. Naša obveza je njihova imena i prezimena, njihova stradanja zapisati. Svaka žena i muškarac, odavde odvedeni i zatočeni u Jablanici, njih stotinu osamdeset pet, njihovu svaku besanu noć i duge dane trpljenja, također moramo zapisati. Učinit ćemo to. Mjesto tih zapisa je muzej HVO-a, u kome će trajno
biti zabilježene sve činjenice o stradanju Hrvata i njihove borbe za opstanak na svojim ognjištima.
Bosna i Hercegovina je zemlja koju Hrvati baštine više od tisuću godina i tako će biti na dalje.
Stradanje Hrvata i njihova borba za opstanak na zemlji pradjedova bila je kroz dugu povijest pravilo, a ne iznimka, takvoj tegobnoj povijesti mora doći kraj! Zato danas i nadalje Bosna i Hercegovina mora postati istinska demokratska moderna Europska zemlja, koju tvore tri ravnopravna naroda, te trajno biti uklopljena u red zemalja koje već stoljećima baštine visoke civilizacijske i kulturološke standarde. Mir i prosperitet za svakog čovjeka Bosne i Hercegovine moguć je samo u tom krugu zemalja, to nažalost svojim odlaskom u te zemlje potvrđuju građani Bosne i Hercegovine!
Dragi prijatelji, ostajmo ovdje, ovo je naša zemlja, ovdje je teško no gdje god odemo tamo je još teže i tužnije. Plač i smijeh, radost i tugu ovdje možemo podijeliti s onima koji nas razumiju!
U zdravlju i s Božjom pomoći!
Živjeli!
