Probudih se ranim jutrom. Sunce tek proviruje iza Kozje glavice. Pruža svoje zrake te počinje milovati seoske kuće. Tako zaigrano kao da proviruje i kroz prozore. Ustadoh se. Napravim kavu. Ogrnem se nekim rozim debelim pletenim šalom uzeh šalicom vrele kave u ruku te se zaputim seoskim putem. Kao ono „bir vaktila“ što bi stari ljudi rekli. Čist zrak mi prija. Ono jutarnje zubato sunce kao da mi prijeti i obeshrabruje me govoreći ne idi dalje! A ja ko ja tvrdoglava puna sjete ne odustajem!
Oko bacim niz Obar, pustoš. Nitko ne viče. Udar motike se ne čuje, iako je ožujak i trebala bi se zemlja lagano pripremati za sadnju i sjetvu. „Džemre“ već tri puta udarale i prošle! Proljeće se izborilo sa zimom. Zemlja spremna za početak priprema sadnje. A tko će saditi? Malo ih je po selima koji rade. Tek koji vrabac se začuje te preplašeno proleti iz obližnjih grmova. Kao da mi on govori gdje si pošla na uranku.
Put me vodi prema Vistankića i Vidovoj kući. Kao da se čuje žamor u Vistankića staroj kamenoj kući. Kamen isklesan lijepo posložen. Stara prkosi i vjetru i buri još u dobrom stanju s dobrim slamatim krovom. Na pragu, kroz maglu, vidim kako stoji stara majka Ramuša. Na glavi joj crni šudar kojeg krasi siva pletenica uredno ispletena. Oko struka crna keceljom sa nekoliko zakrpa ušivenih debljim koncem. Stara majka ne vidi dobro te je morala ušivati debljom iglom šivatkom. Nasmijana Ramuša zove na čašicu razgovora. Nudi i kockom šećera zamotanu u bijelu papirnu kartu koju vadi iz džepa kecelje. Iza stare majke na starom drvenom tronošcu sjedi njen sin Stjepan. Pjeva i reže duhan na avanu. Eh koji se miris širi od tog duhana! Još se osjeti iako je prošlo godina i godina od tog dana. Sa lijeve strane je željezni krevet i šporet stari. Zapurila stara majka neku čorbu. Ali i ona miriše, iako se kuha na starinski način. Čorba „škriljača“. Ista je othranila jako puno ljudi po selima zapadne Hercegovine. Svi su bili zdravi! Na sredini stare kuće nalazi se drveni stol i štokrle bez naslona. Na stolu tik oprano suđe se suši. Uz zid stari tirkizni kredenac. Taj kredenac mali još mi se mota u glavi jer je prepun uspomena starih. Stara majka je lijepo kuću sredila počistila stari pod. Oprala prozore iako bijahu mali i uski. Ukrasila je vezivom stakla kredenca.
U praznom otvorenom dijelu kredenca stajala je velika limena kanta džema. A na samom vrhu nalazile su se tri tirkizne limene kutije na kojima je bila slika s kuharskom bijelom kapom. U njima se držao začin. Velika je bila ispunjena solju, malo manja vegetom koja se štedjela. Čini mi se kao da su u to vrijeme žene primicale samo kutiju sa začinom do čorbe, ali ne istu usipale. U trećoj je bila crvena paprika. …..
Stipe reže duhan, pjeva neke pjesme koje u to vrijeme nisam ni razumjela. Ali ipak mi bilo drago poslušati. Često je opjevavao na svoj način hajduke, Divu Grabovčevu, mnoge nesretne događaje koji su zadesili našu Hercegovinu … Čovjek koji je volio pjevati, svirati gusle, a i skladati. Imao je poseban smisao za humor. Posebnu ljubav je gajio prema svom četverokotačnom ljubimcu „bubi-folciki“.
Tako puna uspomena i mirisa prošlosti put me nosi dalje prema Vidovoj kući. Ispred koje stoji stara majka Lekuša. Inače žena iz Lekine drage. Ta majka je bila tako mila i draga. Žena koju nikada nitko nije vidio ljutu, namrgođenu ili ne daj Bože u nekoj psovki ili prepirci. Često bi ju iz krajička promatrala jutrom kako raspliće svoje svilene bijele pletenice. Češlja se i umiva, u improviziranom željeznom umivaoniku na kom se nalazio bijeli keramički lavor sa crvenom ružom u sredini, obrub precizno iscrtan crnom bojom Pored se nalazio i limeni ibrik sa čistom vodom. Umivala bi majka svoje izborano lice, te ponovo plela pletenice. Rumeni češalj nestajao bi u njenoj mekoj svilenoj kos. Njene pletenice podsjećale su me na Zlatokosine. Kada bi se umila i kosu splela, stavljala je crnu maramu-šudar na kosu. Jer je ostala udovica! Često bi sjedila na kamenu i gledala ju iz prikrajka kako se uređuje prije svakodnevnih poslova. Njena kosa mi je ostala u sjećanju. Maštala sam o takvim pletenicama kako ih pletem oko svoje glave.
Dok se češljala na jutarnjem suncu, na njenim ruke isticali su se krivi prsti i koja staračka pjega. Često je govorila, prsti su mi takvi od pletenja i predenja. Prela bi majka na sijelima i kudjelju s vunom. Tako su nastajala prediva te od istoga mnogi unikatni radovi od čarapa, džempera pa sve do tkanih prostirki. Bakica je bila vrijedna, ne od velike priče!
Lagano prolazim ispred kuće, nema Lekuše, niti graje od njene unučadi. Obuze me oko srca neka tuga, ali idemo dalje. Silazim niz Dulinu stranu. Zastadoh ispod oraha starog slavonskog. Kažu kako ga moj pradjed donese iz Slavonije. Nije to običan orah. Krasili bi ga plodovi posebne veličine. Jedini veliki orah u selu. Opet se vratim u djetinjstvo. Vjetar puše. Poigrava se s orahovim granama. Plodove mu ruši na zemlju. U mojim rukama od šiblja pleten sepet. Veselo ubacujem orahe, brojim ih, čistim. Koja samo radost se vidi na licu jednog bezbrižnog djeteta. Baka me zove da nešto pojedem, namazala mi na kruh neki namaz. Tako spretno i sretno skakućem po onom kamenjaru. Tu sreću i opuštenost možeš samo doživjeti. Nikako se ne može dočarati riječima.
Zaključih kako se sreća ogleda u malim stvarima. Proživjeti ovakve trenutke koji više vrijede od suhog zlata, luksuznih kuća. Svo bogatstvo i šljaštilo svijeta ne može izbrisati ovu radost djetinjstva. Nisam imala markirane bunde, krpice ni cipele. Baka je plela jako lijepe tople džempere. Najjači i najhladniji vjetar nije prodirao do moje kože. Pitali su me kako to? Uvijek sam imala odgovor, zato što je sve plela s puno ljubavi! Kroz moje djetinjstvo nije se jela nutela, ne zato što ju nismo mogla financijski kupiti već zato što je nije bilo u prodaji. Na kruh se mazao džem koji se radio od sezonskog voća ili u jesen od šipurka. Nezamjenjivi su trenuci kada se obitelj sastajala, kada se dijelio posao, kada se pravio džem, kada se na potoku prala vuna … U zajedništvu je bilo bogatstvo! Danas se ne pomažemo, ne posjećujemo. Zavist, zloba i mržnja vladaju među ljudima. Gdje je nestalo jedinstvo i zajedništvo? Gdje nam je nestala radost? Danas smo većinom materijalno bogati, a duhovno truli!
