Sanjala sam cvjetove,
nježne, bijele, crvene, žute,
te čežnje proljetne
ko prah usput razasute.
S neba obilan pljusak
mokri plavu zoru,
vrela i potoci pripiti
vijugavo čeznu valovitu moru.
Voda žubori kao i ja,
u čežnje razasute,
poznajemo mostove
i u drače zarasle pute.
U neprovidnost nije nam lako
neshvaćeno brzo shvatiti,
ali ćemo se jednom
kroz gustiš izvoru vratiti.
Sva sreća i koja tuga
progledat će kroz latice cvijeta,
reći: Dobro jutro svima,
u svakom danu zime, il’ ljeta
koja mekana zraka nade ima.
Čežnje stabla u granama
dignute nebu tirkizno-plavu
okrenute svim svjeta stranama
neumorno miješaju san i javu
Miljenka Koštro
