Bez krova nad glavom nakon izlaska iz zatvora, preselila sam se u skrivenu špilju… Tada je sve počelo…
Aitanina sloboda imala je okus prašine i samoće. Nakon izlaska iz zatvora našla se u svijetu koji joj je izbrisao ime i u obitelji koja joj je zatvorila vrata pred nosom.
Bez krova pod kojim bi se sklonila od hladnoće, Aitana je krenula prema brdima, tražeći utočište u skrivenoj špilji koju su svi u selu iz straha zaobilazili. Mnogi su vjerovali da je to njezin kraj, da će planina zauvijek progutati svaki trag o njoj.
Ali u tami tih kamenih zidova Aitana je pronašla nešto što nitko ne bi očekivao. Pomaknuvši kamen kako bi naložila svoju prvu vatru, otkrila je tajnu koja je tamo bila skrivena desetljećima.
Tamo, između zemlje i tišine, tamo je sve počelo. Ana Popescu imala je 39 godina kada su se vrata državnog zatvora u Ploieștiju posljednji put zatvorila za njom.
Odslužila je 11 godina od kazne od 15 godina za prijevaru i krivotvorene dokumente, djela koja nikada nije počinila. Jedanaest godina tijekom kojih je svoju nevinost ponavljala čuvarima koji nisu slušali i cimericama iz ćelije koje joj nisu vjerovale.
Jedanaest godina tijekom kojih je vanjski svijet nastavio dalje bez nje, dok je njezin život ostao na mjestu. Nitko je nije čekao vani, ni majka, ni braća, ni čak neki daljnji rođak.
Ana je znala da nitko neće doći, ali mali dio nje i dalje je čuvao naivnu nadu da će se možda, samo možda, netko sjetiti da je nekoć i ona bila dio obitelji.
Imala je samo prozirnu plastičnu vrećicu s nekoliko svojih stvari: dva kompleta odjeće koja je dobila pri izlasku na slobodu, četkicu za zube i staru, zgužvanu fotografiju svog djeda, Teodora Popescua, jedinog člana obitelji koji je vjerovao u njezinu nevinost sve do dana kada je umro, prije 7 godina.
Prvo mjesto kamo je otišla bila je kuća u kojoj je odrasla — skromna dvokatnica na rubu sela u županiji Argeș. Ali kada je stigla tamo, nakon dva sata hoda od zatvora, ugledala je nešto što joj je odsjeklo noge.
Tamo je živjela druga obitelj. Djeca su se igrala u dvorištu, ondje gdje je ona nekada pomagala majci u vrtu. Muškarac kojeg nije prepoznala popravljao je prednju ogradu.
— Mogu li vam kako pomoći? upitao je muškarac, gledajući je s nepovjerenjem.
Ana je shvatila kako mora izgledati: mršava, blijeda, odjevena u jeftinu odjeću dobivenu pri izlasku iz zatvora, s izgledom osobe koju je život teško pogodio.
AKO TE OVA PRIČA ZANIMA, OSTAVI LIKE I PODIJELI JE, I NAPIŠI „DA“ AKO ŽELIŠ PROČITATI NASTAVAK. HVALA.👇 Nastavak priče nalazi se u prvom komentaru ispod slike 👇
