Na dan 28. kolovoza 1993. politički predstavnici Hrvata u Bosni i Hercegovini odlučili su proglasiti “Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu” umjesto dotadašnje “Hrvatske Zajednice Herceg Bosne” kao upravnu jedinicu u sklopu Bosne i Hercegovine.
Nakon što je početkom 90-ih bujao rat u susjednoj Republici Hrvatskoj, gdje se događao strahovit progon i zločini nad hrvatskim narodom, rat se polako prebacivao i na teritorij Bosne i Hercegovine, koju su mnogi zbog višenacionalnoga miješanoga stanovništva nazivali “Jugoslavija u malom”. Atmosfera je postajala sve napetija, a nacionalne netrpeljivosti su dolazile sve više do izražaja.
Jugoslavenska narodna armija uz blisku suradnju s “velikosrpskom” politikom počela je 18.09.1991 okupirati Bosnu i Hercegovinu te izvršavati agresiju. Prvi značajniji napad dogodio se 1. listopada 1991. u selu Ravnom u južnoj Hercegovini. Vlasti u Sarajevu predvođene tadašnjim predsjedavajućim predsjedništva Alijom Izetbegovićem, ostale su obični promatrači, govoreći kako to “nije njihov rat!”, a nisu se niti pripremali za obranu zemlje.
Prateći užasne ratne strahote u Hrvatskoj i brutalne napade i zločine nad svojim sunarodnjacima, prije svega u Vukovaru, Hrvati u BiH su sa strepnjom pratili političku i društvenu situaciju u Bosni i Hercegovini koja je tada još uvijek bila pod okriljem SR Jugoslavije. Vidjevši kako ostaju sami s neizvjesnom budućnošću i da se sprema jednako težak i surov rat u Bosni i Hercegovini, Hrvati u BiH se odlučuju politički i vojno organizirati.
Tadašnje hrvatsko političko vodstvo najprije u Bosanskoj Posavini osniva “Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina” 12. studenog 1991., s ciljem zaštite i očuvanja hrvatskog naroda u Posavini.
Da bi se nakon toga većina hrvatskog naroda politički organizirala u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu”. U sastav Hrvatske zajednice Herceg Bosne tada su ušle sljedeće mikroregije i dijelovi mikroregija Bosne i Hercegovine: Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, dijelovi Istočne Hercegovine (Stolac i Ravno), dijelovi Završja (Livno, Tomislavgrad i Kupres), Srednja Bosna, dijelovi Bosanske Krajine (Kotor-Varoš i dijelovi općine Skender-Vakuf – današnja općina Dobretići) i dijelovi Sjeverne Bosne (Žepče, dijelovi općine Tešanj – današnja općina Usora, dijelovi općine Teslić, Vareš i dijelovi općine Kakanj). HZHB osnovana je na dan pada Vukovara 18. studenog 1991., sa sjedištem u Grudama.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna organizirana je kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pojam “Herceg-Bosne” potječe iz 19. stoljeća, kao složenica koja je među nekim intelektualnim krugovima u BiH zamjenjivala pojam Bosne i Hercegovine. Primjerice, neki povjesničari poput Ferde Šišića u 19. stoljeću su koristili isključivo naziv “Herceg-Bosna”.
I upravo taj naziv “Herceg-Bosna” prihvatila je politika Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao ključnoga političkog pokreta Hrvata u BiH u tom razdoblju. Ona je pod tim pojmom smatrala kompletno ovozemlje Bosne i Hercegovine.
Hrvati su u početnom ratnom razdoblju dali ogroman doprinos kako bi se uopće sačuvala BiH te kako je JNA i “velikosrpski agresor” ne bi okupirali i uništili u najkraćem mogućem roku, pošto su jedini ozbiljno stali u obranu zemlje.
Ubrzo je 1992. nakon brojnih pregovaranja s Međunarodnom zajednicom svih političkih aktera u BiH, dogovoreno kako će se u BiH održati referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine. Referendum se održao 29. veljače i 1. ožujka 1992., gdje je preko 60 % građana podržalo neovisnost BiH od Jugoslavije, pri čemu treba naglasiti kako se apsolutna većina Srba u BiH tome protivila. Neovisnost je izglasana uz apsolutnu podršku Hrvata i Bošnjaka, uz ogroman postotak izlaznosti.
Nakon toga rat u BiH se sve više zaoštravao, događali su stravični zločini, pa se trebalo tome suprotstaviti. HZHB i HVO kao temelji vojno-političke organizacije Hrvata su u tom razdoblju bili ključni za opstanak Hrvata u BiH i uopće BiH u tom razdoblju. Vođen je cijeli niz političkih pregovora među zaraćenim stranama, od čega je hrvatsko političko vodstvo jedino prihvaćalo sve ponuđene mirovne sporazume od strane Međunarodne zajednice, dok se unutar bošnjačkoga i srpskoga političkog vodstva uvelike kalkuliralo.
U 1993. i 1994. godini dogodio se i strašan ratni sukob između Hrvata i Bošnjaka/Muslimana, koji je bio posebno izražen u nacionalno mješovitim sredinama u Središnjoj Bosni i Hercegovini u područjima oko Mostara, Konjica, Jablanice, Stoca. Hrvatski narod pretrpio je ogromne gubitke, velik dio njega je bio protjeran, a značajan dio u Središnjoj Bosni se našao u dvostrukom okruženju između srpskih/jugoslavenskih i bošnjačkih/muslimanskih vojnih snaga.
Hrvatsko političko vodstvo 25. kolovoza 1993. odlučuje promijeniti naziv Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg Bosne, kako bi s tim nazivom dalo još snažniju poruku težnje Hrvata za opstankom u BiH i u najmanju ruku jednakopravnošću s ostalim većinskim narodima.
HRHB je pod vodstvom prvog predsjednika Mate Bobana uz blisku suradnju sa Republikom Hrvatskom pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana, nastavila dotadašnju politiku koja nije rušila suverenitet BiH, već samo nudila zaštitu hrvatskom narodu. Službeno je, nakon potpisivanja Washingotnskog mirovnog sporazuma 18. ožujka 1994., unesena u Federaciju BiH kao zajednicu Hrvata i Bošnjaka, kojoj bi se kasnije priključili i srpski teritoriji u svrhu jedinstvene države BiH.
Također zamišljeno je da će FBiH biti i u konfederaciji s Republikom Hrvatskom te da će Hrvatima u BiH biti zajamčena puna jednakopravnost u takvoj zajednici. Ništa od toga na kraju se nije realiziralo. Daytonskim mirovnim sporazumom, službeno potpisanim u Parizu 14. prosinca 1995. uspostavljen je mir u BiH, te dogovoreno ovakvo dvoentitetsko uređenje države BiH.
Hrvati u BiH su kroz godine nakon toga do danas, što dijelom i vlastitom krivicom, što kroz brojne intervencije Međunarodne zajednice, sve više gubili svoja politička prava te se danas ne može govoriti o jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda. Njihov broj se, nakon ratnih stradanja i progona početkom 90-ih, i kroz gubljenja političkih i ekonomskih prava u godinama iza te neimanja perspektive življenja u današnjem vremenu gotovo prepolovio.
Stoga se na današnji dan sjećaju kako se nekada imali nešto svoje u Bosni i Hercegovini, bez obzira što HRHB nije bila posebna država, nije bila čak niti entitet, ali bila je nešto s čime se većina hrvatskog naroda mogla poistovjetiti, i gdje je osjećala sigurnost i nadu.
Hrvatska zajednica, a poslije Hrvatska Republika Herceg-Bosna nikada nije donijela ustav o raskidu odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Nije donijela čak ni svoj statut, a u svim je aspektima poštivala suverenitet BiH.
Na današnji dan u organizaciji Hrvatskoga narodnoga sabora organizira se Svečana akademija u Hrvatskom domu “Herceg Stjepan Kosača” u Mostaru povodom obilježavanja 25. obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a održat će se i misa zadušnica u mostarskoj katedrali te položiti vijenci pred spomenikom za hrvatske branitelje i na grobu predsjednika HRHB Mate Bobana.
Najava svečane akademije povodom obilježavanja 33. obljetnice HRHB
U mnogim područjima gdje žive Hrvati u BiH tijekom cijelog kolovoza istaknute su zastave Herceg-Bosne koje su sada postale simbol Hrvata u BiH.
