Bila sam tiha, meka, vjerovala u svaku riječ,
u svako obećanje što bi se nasmiješilo.
Opravdavala sam i bol, i izdaju,
krivnju sam nosila i kad nije bila moja.
Da ne izgubim ljubav, gutala sam praznine,
dok nisam izgubila sebe.
Grlila sam bez pitanja,
bez traženja,
bez štita.
Bila sam — ranjiva,
stvorena da me se voli,
da me se slomi.
Danas je teško voljeti me.
Teško mi je prići bez da me gušiš.
Teško je razumjeti moju tišinu,
moju potrebu da stojim sama,
da gradim svojim rukama ono što jesam.
Jer danas nosim svoj mir kao zastavu —
ponosno, glasno, živo.
Vjerujem u Ljubav više nego ikad,
ali ne u onu što daje mrvice,
što šuti, što vara,
što se vraća praznih ruku.
Teško je voljeti ženu kojom sam postala.
Nakon snova što su ishlapjeli,
krila što su otpala,
usana što su ispucale od šutnje.
Znam koje bih ruke htjela,
i koje poglede više nikad ne želim sresti.
Teško je.
Možda i nemoguće.
Jer rijetko tko voli onkraj maske snage,
tamo gdje srce šapće
koliko smo krhki i ljudski,
koliko trebamo zagrljaj da nas netko voli
upravo takve.
O ljubavi ne znam mnogo, možda.
Ne mogu je naučiti druge.
Ali znam —
ima lice poštovanja,
ruke koje ne zgrabe nego grade.
Zajedno.
Kad si izbor,
a ne mogućnost među mnogima.
Djevojci koja sam bila dugujem oprost.
Ženi koja jesam, ostavljam podsjetnik:
ne zaboravi svoja krila.
Ne zaboravi sebe.
— Gabriel García MárquezNekada je bilo lako voljeti me.
Bila sam tiha, meka, vjerovala u svaku riječ,
u svako obećanje što bi se nasmiješilo.
Opravdavala sam i bol, i izdaju,
krivnju sam nosila i kad nije bila moja.
Da ne izgubim ljubav, gutala sam praznine,
dok nisam izgubila sebe.
Grlila sam bez pitanja,
bez traženja,
bez štita.
Bila sam — ranjiva,
stvorena da me se voli,
da me se slomi.
Danas je teško voljeti me.
Teško mi je prići bez da me gušiš.
Teško je razumjeti moju tišinu,
moju potrebu da stojim sama,
da gradim svojim rukama ono što jesam.
Jer danas nosim svoj mir kao zastavu —
ponosno, glasno, živo.
Vjerujem u Ljubav više nego ikad,
ali ne u onu što daje mrvice,
što šuti, što vara,
što se vraća praznih ruku.
Teško je voljeti ženu kojom sam postala.
Nakon snova što su ishlapjeli,
krila što su otpala,
usana što su ispucale od šutnje.
Znam koje bih ruke htjela,
i koje poglede više nikad ne želim sresti.
Teško je.
Možda i nemoguće.
Jer rijetko tko voli onkraj maske snage,
tamo gdje srce šapće
koliko smo krhki i ljudski,
koliko trebamo zagrljaj da nas netko voli
upravo takve.
O ljubavi ne znam mnogo, možda.
Ne mogu je naučiti druge.
Ali znam —
ima lice poštovanja,
ruke koje ne zgrabe nego grade.
Zajedno.
Kad si izbor,
a ne mogućnost među mnogima.
Djevojci koja sam bila dugujem oprost.
Ženi koja jesam, ostavljam podsjetnik:
ne zaboravi svoja krila.
Ne zaboravi sebe.
— Gabriel García Márquez
