Anatomija jednog straha: KAKO JE ŠTIMAC UTIŠAO DEŽURNE KRITIČARE I PRESTRAVIO POLITIČKU KASTU
Nema jeftinijeg kognitivnog prečaca u našem javnom prostoru od onog koji složenu ljudsku osobnost svodi na pojednostavljenu, najčešće negativnu generalizaciju. Kada se kao društvo oslonimo na stereotipe, naš mozak automatski primjenjuje unaprijed stvorena uvjerenja o cijeloj skupini na pojedinca. U tom procesu potpuno ignoriramo nečije stvarne osobine, inteligenciju i kontekst. To neumoljivo vodi do onoga čemu svjedočimo svakodnevno: potpuno pogrešnoj procjeni karaktera i situacije.
Nigdje se taj mentalni mehanizam nije jasnije oslikao nego na primjeru Igora Štimca i etikete „samo nogometaš bez mozga” koji „jedino umije trčati za loptom”. Ta je površna diskvalifikacija služila kao štit onima koji se boje svakog jakog, autentičnog glasa izvan strogo kontroliranih političkih salona.
Predrasuda o „mišićima bez mozga”
U našem je društvu duboko ukorijenjen stereotip da sportaši ulažu trud isključivo u fizički aspekt, dok im intelektualni kapacitet navodno nedostaje. Zbog toga se svaki javni istup pojedinca iz tog svijeta u startu promatra kroz prizmu podsmjeha i “ograničenja” djelovanja. Komentari i osude u slučaju Štimca uslijedili su od jedmog dijela javnosti prije nego što je javnost uopće saslušala što je on zapravo izrekao.
Ljudska reakcija bila je reaktivna, emotivna i predvidljiva: čim vide ime osobe prema kojoj imaju predrasudu, ljudi odbiju procesuirati sam sadržaj poruke. Radije automatski lijepe etiketu, tražeći u svakoj sljedećoj rečenici isključivo potvrdu vlastite kognitivne pristranosti (confirmation bias). Čak i kada osoba iznese artikuliran, logičan i dubok argument, dežurni kritičari ga u startu ignoriraju kako ne bi morali mijenjati svoje već formirano, komforno mišljenje.
Što je više pričao, to su komentari bili tiši.
Međutim, stvarna se i moćna kvaliteta ne može dugoročno gušiti površnim etiketama. U hodu kroz medijski prostor dogodio se ključan zaokret: što je Igor Štimac više pričao, dežurni komentari i kritike postajali su sve tiši. Svojom grmljavinom argumenata, elokvencijom, preciznim seciranjem društvenih anomalija, jasnom vizijom i intelektualnom širinom, on je s potpunom lakoćom pomeo i razoružao one koji su ga pokušali svesti na bazični, jednodimenzionalni stereotip.
Iz uloge nekadašnjeg beskompromisnog sportaša i izbornika, Štimac je kroz svoje javne istupe progovorio kao kompletna, ostvarena i iznimno zrela osoba koja suvereno vlada društvenim i geopolitičkim procesima. Njegova pojava zrači autoritetom koji se ne može kupiti političkim spletkama, već se gradi karakterom. Upravo zato se njegova najava političke karijere i aktivnog angažmana danas smatra iznimno ozbiljnom, pa čak i alarmantnom pojavom na hrvatskoj sceni.
Strah od kompletne i moćne osobe
Politički oponenti i etablirane kaste brzo su shvatili da pred sobom nemaju političkog amatera kojeg mogu kontrolirati, već figuru s golemim javnim kapitalom, karizmom i neprobojnim stavom. Shvatili su ono najopasnije za njihove pozicije: da im tako kompletna i snažna ličnost, koja otvoreno progovara o suverenitetu, poštenju i očuvanju nacionalnog identiteta, zasigurno odvlači i preuzima njihove vlastite glasače.
Upravo iz tog paničnog straha, politički su ga suparnici počeli bjesomučno napadati već u samom startu. Ti niski udarci pokušavaju ga diskreditirati prije nego što uopće formalno postavi svoje postrojbe na političkoj pozornici. No, ti rani udarci potpuno promašuju cilj; oni zapravo samo razotkrivaju slabost trenutnog establishmenta i dokazuju da se Štimčeva politička težina ne može ignorirati. Umjesto da ga oslabe, ti napadi samo cementiraju njegovu poziciju lidera koji se ne povlači pred udarcima.
Nema nikakve sumnje da će, ukoliko Igor Štimac nastavi u kontinuitetu i s ovom snagom koračati ovim putem, na čelo države zasjesti s najvećim brojem pristaša. Njegov dolazak i siloviti prelazak iz obrane u napad donijet će onaj veliki, korjeniti zaokret u hrvatskoj politici koji narod već godinama s nestrpljenjem čeka.
Petar Slišković / Hercegovka.net
