Proteklih dana u digla se u Ljubuškom (tvom rodnom gradu) velika prašina oko navodnog herojstva jednog čovjeka, Neđe Galića?
Znam, čitao sam. Svašta mi je tada palo na pamet. Mislio sam se i ja javiti po toj temi. Ima stvari koje sam osjetio na svojoj koži. Ja bih samo ispričao jedan slučaj koji sam doživio, pa neka javnost dadne komentar. Kad bi fratri progovorili o mnogim stvarima i ljudima iz komunističkih vremena, romani bi bili. Imao bih jako puno kazati što sam osobno ja, moja rodbina, zetovi i mnogi prijatelji doživjeli. Koliko bi se moglo dobrih filmova napraviti o toliko prelijepih stvari u ratu i poraću.
U iseljeništvu stotine svećenika je sakupilo milijune tona hrane i ostalih potrepština, a da o novcu i ne govorimo i tko je dobio pohvalnicu od njih, ili nagradu. Skoro nitko. Ja sam izgubio svoje zdravlje skupljajući i pomažući domovini kad joj je bilo najteže. Kad bi legendarni i veliki Ivan Ković samo ponešto ispričao o donacijama, bila bi lijepa novost… I… ništa. Ne treba, Bog je moja nagrada ali… No, o tome ću navesti ono što sam ja osobno vidio i doživio. To je samo jedan primjer a ima i drugih…
Prolezeći 1985. ili 6. godine ispred foto radnje “088” (čini mi se da se tako zvala) jer u nju se slabo zalazilo, barem s kršćanske strane, jer smo znali čija je, da je vodi Neđo Galić, udbin doušnik, primjetio sam jednog prekrasnog momka iz Međugorja, kako ga vodi kordon milicajaca, izvlačeći ga iz foto radnje. Budući da sam ga poznavao u Međugorja, a bio je jako aktivan u počecima Gospinih ukazanja, saznao sam da je i on jedan od organizatora i vodiča mladih ispred župe, na hodočašću sv. Ocu u Rim te godine. Nešto su mu dobacivali, svezana vodili i prijetili. Stajao sam preko puta ceste na trotoaru, jer sam tuda nekuda išao, i sve to promatrao.
Nakon par dana sreo sam tog momka u Međugorju pa ga pitao što se to dogodilo. Ispričao mi je doslovno ovo: Znaš da smo bili protekli tjedan na hodočašću u Rimu. Bio sam i ja, pričam mu. U mojoj grupi iz Mostara bilo je, danas uglednih osoba javnog života, među kojima je i političar Zdenko Ćosić, koji je nosio veliki križ na čelu naše mostarske procesije u Rimu. Ali nastavio je on dalje: Ja sam slikao sve pojedinosti u Rimu o našoj grupi, kao i na putu. Bilo nam je veličanstveno. Jer Rim je ipak Rim. Vratio sam se kući, imao nekog posla u Ljubuškom, pa hajde, kad sam već tu, da izradim filmove, koje sam potrošio. Što sam ja znao tko je tko. Sve sam filmove uredno ostavio te nakon par dana došao po slike. Neđo je uzeo moju pošiljku, nešto prelistao i rekao mi da malo sjednem. Sjeo sam, misleći da nisu još sve slike gotove. Za par minuta, jer milicijska stanica nije bila daleko, na vrata banu par milicajaca i svezaše me i rekoše da pođem s njima.
Neđo im je javio da je tu jedan sumnjiv mladić s puno “ustaških slika” iz Rima. Odveli su me u stanicu i ispitivali. Na mojim fotografijama s trga sv. Petra, gdje nas je mladih bilo tisuće i tisuće iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i iseljeništva, u pozadini iza osoba iz naše grupe, koje sam ja slikao vidjele su se hrvatske zastave. Jer na ovo hodočašće su išle i Hrvatske katoličke misije i župe kao i hrvatski mladići i djevojke iz iseljeništva. Svatko je nosio svoje zastave i svoje ambleme. Niti sam se na to osvrtao, niti me je to zanimalo.
Mi smo imali svoju međugorsku zastavu oko koje smo bili zajedno. Koje sam ja tu muke doživio i ispitivanja podnio, taman kao da sam “poglavnikov” sin. Cijelu večer i cijelu noć sam bio na udaru više njih. Iz Mostara je bio skoro cijeli vod, čujem da je jednomu ime Ivan Bunoza, kasnije saznajem da i druge ispitivao na ovim terenima. Ja sam samo govorio ono kako je bilo, a tko je šta nosio i odakle je, ne zanima me. Mi smo se iz naše grupe slikali i s papom uživali. Odnijeli su mi putovnicu, kod kuće sve pretresli, mnoge iz naše grupe šikanirali, itd. Ne daj Bože to više ikada podnijeti.”
Eto toliko, po sjećanju, mi je ispričao taj mladić, danas čovjek, pedesetih godina. Prošlo je dugo godina od ovog slučaja. Volio bih da se prepozna krupan i visoki mladić iz Međugorja, koji se isticao u aktivnostima u Međugorju tih osamdesetih i devedesetih godina. Ja mu ne zapamtih ime, a bilo bi jako zanimljivo da sam ispriča ovu svoju jezovitu priču koju sam ja “u krajičku” mozga sačuvao do danas. Kad se neke pozadine ovako znaju onda “kvaliteta filma i ljudi” padaju u vodu.
I kuda ćete sada, planovi, ostvarenja za naredno razdoblje?
Vraćam se na svoje “radno” mjesto, u Lausannu. Pripremiti Duhovnu obnovu, pa 30.godišnju proslave misije, gdje će, uz spomenuta imena, biti još i Dražen Zečić, Mate Bulić, Robert Vrgoč, Stipo Rebić, kao bend, te “šef” Večernjaka za inozemstvo Stipe Puđa. Nakon toga odlazim u Izrael, Jordan i Egipat na hodočašće. Onda završnica uređenja knjige o kojoj smo govorili. Onda dorada i tiskanje 4. izdanja knjige “Naš križni put u Lurd (u četiri godine četiri izdanja), i 2. izdanje knjige “Čudesna lurdska priča” a u isto vrijeme započinjem pisati najdražu knjigu moga života “Mama”. Slijedi organizacija vrlo uspješnog 4. festivala Folklora u Švicarskoj itd…. Sve ovo nabrojeno je tek iza redovitog posla s narodom u misiji. Bože samo zdravlja…