Od ovoga petka na mrežnoj stranici OŠ fra Mije Čuića u Bukovici moći ćete pratiti kratke priče Ive Bagarić, nastavnice hrvatskoga jezika, koje će izlaziti jednom tjedno, a njihov zajednički naslov Dašak zavičaja otkriva i njihovu tematiku. Nadamo se da ćete uživati.
Portal tomislavcity će također na svojoj stranici prenositi Ivine priče kojoj želimo puno uspjeha u daljnjemu stvaralaštvu.
Vižla Iva
Kuma Mara i njezin Jure cijelu godinu dočekuju i ispraćaju djecu i unuke kojih ima svuda. Ali, neka posebna radost ih obuzme kad im dolazi unuka Iva. Ona živi u Zagrebu i studira etnologiju i voli slušati i zapisivati njihove priče i razgovore, na što su Jure i Mara posebno ponosni i počašćeni.
- Evo pita od vareni kumpira je gotova, Iva je baš voli, reče Mara i pokri pitu čistom bijelom krpom.
- Ja ne virujem u ručak prez mesa, doda Jure, a naročito kad ti neko dolazi u goste, zaspi ti i juvu. Iva je se isputila, valjat će joj.
- Oću, pa ajmo za kuću povirivat, more ona i prije izbit, vozi Gloptur brzo – Bože sačuvaj, samo oće svagdi ustavit, uslužni su – ko mudri Ercegovac.
- Kažu da je „Ćićko“ počeo gonjat za Zagreb, bolja je bila š njim. Razlika su svoji ljudi da ti štogod zatriba.
- Jašta su, potvrdi Mara pa nadoda: „Neka svoga u gori ajduka“.
- Sad bi ti Iva tu zapisala, nemojder je zaboravit.
- Napomeni mi ti Jure, koda mi se pomalo iskrada iz pameti.
- Neću Mare! Iva više tebe sluša, ko zanimljiv joj je život naši žena, a svakako ona tebi više nabliduje.
Pogleda ga Mara malo prijekorno, na što Jure nadoda:
- A ne virujem ja vele u žensku pamet.
- Nu, ljutnu se Mara, nemoj samo ko pokojni did, svaka druga mu je bila „đava ti odnio ženski jezik“.
- Imo je did i pravo. More ženski jezik nanit više šćete od grada.
- Nije istina, moj Jure, znaš i sam da iz moji usta nisi čuo ružni rič. Volila bi da mi jezik otpane, nego s njim kome naudit.
Na Jurino zagonetno smješkanje Mara nadoda:
- Samo, neću ja tebi usupor, držim te za čovika.
Marina „lipa rič“ razoružala je Jurinu buntovnost i grubost pa reče:
- De bona ajmo za kuću čekat Ivu.
Oboje pogledaše na sat i brzo iziđoše vani te se smjestiše u plastične stolice. Mara odnekud izvuče jastučić i stavi ga za Jurina leđa na što se on obrecnu:
- Šta će mi to, nosi to!
- Neka, reče Mara, ti si meni najpriči.
I Jure koji je na sve imao glasne komentare, na izljeve nježnosti bi zašutio. Godila mu je ta Marina pažnja, ali ne bi joj to priznao ni za živu glavu. Iz tih ugodnih trenutaka trže ga Marin glas:
- Eno ga, ustavlja!
Iz autobusa je brzo izišla prekrasna unuka Iva i odmah mahnula didu i babi koji su već bili na pola puta do stanice.
- Kako ste mi?
Iva ih je grlila i ljubila dok su oni vidno uzbuđeni pokušavali nešto reći bojeći se da ih glas ne izda. Napokon je Jure prozborio:
- Ko bi reko da će od one vižle izrest ovaka cura.
Iva je prasnula u smijeh i zagrlivši babu Maru ulazila u kuću ne čuvši nastavak didova monologa.
- Pljunuta baba!
Iva Bagarić/Osnovna škola fra Mijo Čuić Bukovica/tomislavcity
