?!Takva sam i nisam ,zapravo sprovodi me rastužuju ali nastojim odati počast ljudima koji su otišli Bogu a puno mi znače.Naročito oni iz moje Karakašice.Tako mi naviru sjećanja na pogreb iz lipnja 1990.ćaćinog kuma i našeg prijatelja Perina koji je prvi pokopan s Hrvatskom zastavom , a to je želio samom sebi,onda 1991.,tog ljeta ispratli smo na počinak Marka Runju dječaka ,kojemu su u bijelom njergovi prijatelji odali počast.Sićan se ćaćinog iskustva kako su 1980.znameniti ljudi moje Karakašice napustili ovaj svijet kao Mate Boko,Jerko Mijić i Mate Atlaga.Posebna sjerćanja naviru iz 1997.kad nas je napustio Dražen Runje zvani profesor, a suze sam ridala jer sam se sjetila kako je na piru iz 1981.mog brata cijelu noć rasteza harmoniku a mi pjevali PLOVI PLOVI MALA BARKA…U kasno ljeto lani otišao je a da ga nisam uspjela ,osim razgovora telefonom, ćaćin kum Rade Abram.Bila sam tom viješću užasnuta a moj mlađi brat je rekao ,shvati ,svi listom odlaze i baš poslije tog pogreba posljenjdnji susret sam imala s Velimirom,Veljkom Balajićem,rođakom i prijateljem.Kako mi još nije mitilia bol za rođakom i ćačiinin kumom Ivanom Šandrićem koji je umro u travnju ove godine a zvala sam ga za rođendan a on meni:boli me dođi suta a sutra sam mu došla poljubit mrtvo čelo ,čula sam se s Veljkom ,zapravo me zvao na feštanje u Balajića jerbo sam im kao glavarica sela ,uspjela osigurat odnosno sredit asfaltiranje puta kroz Balajiće ,zvao me da zahvali na svemu.Odbila sam poziv jer zbog bolesne matere nisam mogla otići.Još jednom smo se kratko čuli a vidjela ga nisam .Nekidan sam pripremala javljanje u posljednju emisiju SINJANJE ove godine i sinovac mi je kaza da je Veljko umro.Bula sam u nevjerici ,zapravo ni svjesna,popila tabletu za smirenje i sudjelovala u emisiji.U meni i mojoj duši se događa proces neshvaćanja,bijega od neumitne istine da je Veljko umro…Pozatim ,rasturam sjećanja,kako mu je mater mlada umrla,naša draga Bepa iznenadna bolest i smrt supruge prije nekoliko godina,djeca se razasula po svijetu kao Rakova djeca a on sam samcat natavno bio je blizu brat mu Momo .Poslije pogreba ostajem sama i pusta ali ne mogu ne sjwtit se kako je Veljko bio svakom na usluzi te kad treba popraviti šivaći stroj,onaj za pranje rublja i sve oko struje.Odma nama bi doša. Kad mi je ćaća umro ,prije osam godina ,prvi mi je priša.Ne mogu ja ovo više podnijeti,prijatelji nas napuštaju, bez reda vožnje, a opet valja prihvatiti Božju volju .Što sam mogla ,jedino darovati mu ružu i jedan ljiljan iz vrtla da sveti Ante moli za njega i Bog mu bio nagrada .Mogu samo kazati da mi mnogi koji su otišli prije puno nedostaju a Veljko je uzeo veliki dio mene.Rodio se u rano proljeće a u osvit ljeta napustio ovu dolinu suza.Bog mu bio dobrostiv uz zagovor naše Gospe Sinjske, a Bog svima njegovim dao snage za dalje , a ja dok sam živa sjećat ću se i moliti za sve koji su otišli prije nas, a posebno koji su dio sebe ugradili u moju osobnost.Veljko, hvala ti na svemu, a tvojima BOG bio utjeha!
