Putovanja nosim u nosnicamanjuhom psa goničaulazim u sretne gradovetijelo znojem topi samoću i smrtkruži ulicama uz tešku povijest kućaa one slomljene pjevaju tugu.Felinijevska stvarnost nije postojana lako korača i promatra privezanog za stolac psa cvili gazdi do nogusrče vodu mučkog izdajstva.Stvoritelj je usnuo.Dahćem daljinu bez tvrdoće obrisa još malo potisnuta u unutrašnjostvriskom probijam zvučni zidizmišljenih svjetova trgajući pupkovineostavljam kuće i ulice zubalo u tanjurulance privezanog bićavidim podignuta gore gola leđa polupanog grada.“Simetrija tišine”
