Trinaest godina nakon razvoda susreo sam bivšu suprugu i sina svoje ljubavnice na natjecanju znanja. Povikao sam: „Kako se usuđuješ doći ovamo!“ Ali kad su moji blizanci izašli po zlatne medalje, njihova su lica potpuno problijedjela…
„A sada“, glas voditeljice zadrhtao je od iskrenog uzbuđenja, „glavna nagrada za najbriljantnije umove ovogodišnjeg turnira, za savršen rezultat bez ijedne pogreške, kakav još nikada nismo zabilježili u povijesti ovog natjecanja: čestitamo braći blizancima… Leu Hollowayu i Ethanu Hollowayu!“
Dvorana je eksplodirala od pljeska, ali ja sam čuo samo vlastitu krv kako mi tutnji u ušima. Iz osvijetljenog reda ustala su dvojica tinejdžera. Ogromni LED ekrani istog su trenutka prikazali njihova lica u nevjerojatno oštroj rezoluciji.
Prestao sam disati.
Gledao sam u duhove.
Visok, aristokratski nos. Oštra, izražena čeljust. Bili su moje savršene, žive kopije iz vremena kad sam imao trinaest godina.
Ali njihove oči — tamne, duboke i zastrašujuće mirne — bile su potpuno Elenine.
Elene, žene koju sam prije trinaest godina nemilosrdno napustio dok je bila trudna.
„Holloway“, ponovila je voditeljica.
Njezino djevojačko prezime.
„Što je ovo?!“ vrisnula je Victoria, moja supruga milijarderka, skočivši na noge i potpuno narušivši svečanu atmosferu. „Ovo je pogreška! Gdje je Prestonovo ime?“
U tom trenutku na ekranu se pojavio popis natjecatelja koji su osvojili tek utješne nagrade.
Prestonovo ime — ime njezina sina, čiji sam cijeli uspjeh godinama financirao svojim novcem — nalazilo se na samome dnu.
Posljednje mjesto.
„Ovo je namješteno!“ urlala je Victoria udarajući rukama po baršunastoj ogradi. „Platila sam pravo bogatstvo! Kako moj sin može izgubiti od dvojice beznačajnih klinaca bez oca?!“
Slomljen težinom istine koja me upravo pogodila, pogledao sam Victorijino izobličeno, ružno lice, a zatim ponovno prema pozornici, gdje su moja krv i meso stajali poput kraljeva pobjednika.
Gušila me spoznaja da sam takvu briljantnost odbacio samo kako bih sebi kupio ovaj pozlaćeni kavez.
„Juliane, učini nešto!“ Victoria me zgrabila za rever, zabijajući nokte u svilu. „Ti si glavni sponzor! Zahtijevaj ponovno prebrojavanje bodova! Uništi tu djecu!“
Munjevito sam je zgrabio za zapešće i maknuo njezinu ruku sa sebe.
Nagnuo sam se prema njoj, a glas mi se spustio u leden, prijeteći ton kakvim nisam govorio više od deset godina.
„Začepi, Victoria. Odmah začepi ili ti se kunem Bogom da ću ti rastaviti cijeli život na komadiće prije nego što uopće stignemo do parkirališta.“
Ukočila se.
Oči su joj se raširile od iznenadnog, iskonskog straha.
Ustao sam, a moje besramno skupo odijelo odjednom mi je djelovalo poput luđačke košulje.
Okrenuo sam leđa bijesnoj supruzi i ruševinama njezina lažnog prestiža te zakoračio u prolaz.
Krenuo sam prema pozornici.
Prema obračunu od kojeg sam bježao punih trinaest godina.
A nisam ni slutio da se na suprotnoj tribini već pojavio osmijeh nekoga tko je sve znao — hladan, razoran osmijeh koji mi je jasno govorio da je zamka već postavljena…
(Drugi dio postaje još šokantniji… Ostavite „BILO KOJU IKONU“ u komentaru ako želite sljedeće poglavlje.)
