Sunce već snagu svoju gubi
Poručuje da zaboravimo ljeto i žito zrelo
Dok oblaci na tmurnoj pozornici
Napokon tron preuzimaju
Ulicama snenim, besciljno tumara
Usamljeni čovjek ljeta
Tek pokoji žuti, uzdrhtali list
Tik pred noge padne mu
Oooo da, jesen već tu je
Bundeve, kukuruzi, plodovi razni
Svoje mjesto i svrhu pronašli su
Lastavica i roda na daleki put krenule su
Suzicu koju pustiše pred jatom cijelim
Ta nije lako zavičaj napustiti
Pozdrave šalju medi, ježu, vjeverici…
Spavalicama velikim na obroncima šumskim
Dok toplina po domu se širi
Iz dimnjaka u visine dim stremi
Lijepa li si jeseni,
Čarobni li su skuti tvoji!
Antonija Zovko
