Blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje jedan je od najstarijih katoličkih blagdana.
Katolička crkva danas slavi Bogojavljenje ili Sveta Tri Kralja kao svetkovinu objavljenja Kristova božanstva.
Uoči blagdana Bogojavljanja, katolici običavaju u crkvama blagoslivljati vodu kojom se onda škrope kuće vjernika. Blagdanom Isusova krštenja, koji se slavi u nedjelju po Bogojavljenju, završava božićno vrijeme.
Prema Evanđelju po Mateju, mudraci s Istoka pratili su zvijezdu do Betlehema vjerujući da će ih ona dovesti do Isusa, novorođenoga Kralja. Kad su u štalici pronašli dijete s majkom Marijom, poklonili su mu se i prinijeli darove – tamjan kao Bogu, zlato kao Kralju i smirnu (plemenitu mast) kao čovjeku.
Tri kralja, dakle, predstavljaju sve one koji i što su upućeni ka Krista i traže Krista svojom vjerom i koji žele svoju vjeru ojačati. Sami nazivi današnje svetkovine puno kažu. Sva tri naziva su znakovita. Danas blagoslivljamo vodu kojom ćemo blagoslivljati naše obitelji, obitavališta i sve što imamo i jesmo kroz ovu godinu. Danas dolaze tri kralja-mudraca-maga ili stručnjaka zvjezdanog sustava da se poklone Bogu koji im se objavio. Bog se danas objavio ne samo Židovima, već se objavljuje cijelome svijetu, a oni su toga svjedoci. Zato Sveti Leon Veliki već u petom stoljeću veli da ova betlehemska zvijezda u isto vrijeme znači prosvijetljenje pogana i sljepoću Židova. (Epifanea,Epifania, Theofania znači objavljenje ili prosvijetljenje)
Vjera ovih mudraca jednako odskače kao i vjera onih pastira oko Betlehema od vjere izraelskoga naroda i njegovih slijepih vođa kako duhovnih tako i političkih. Herod se boji samo za svoj tron i ne preže ni pred čime da ga obrani, pa čak ni ubijanjem nevine dječice na jedan veoma okrutni način koji će kasnije biti kadri protiv kršćana upotrijebiti samo Neron i Dioklecijan, čak i onda kada se radi o vlastitoj rodbini, samo da se sačuva vlast.
Duhovni vođe su zaslijepljeni i opijeni ulogom u društvu radi izvanjskiga ostvarivanja Zakona. Oni ne mogu prihvatiti nikakvu novinu, pa tako ni Boga, ako se njih nije pitalo ili ako njihova veličina nije to odobrila. Sve što je mimo njih to je bogohula i protuzakonito, pa samim tim zaslužuje da se odmah, ne samo odbaci i proglasi nevaljanim, već i da se žestoko kazni. Oni su se začahurili i ne dopuštaju da betlehemsko svijetlo imalo dođe njima i da ih prosvijetli. Nažalost, ostati će takvima i dalje pa će im sam Spasitelj kasnije reći da su zaključali vrata kraljestva u koje ne ulaze, a drugima zabranjuju ući. Čudni su putevi kada se želi opravdati samoga sebe, svoj stav ili životni put. Teško je preskočiti samoga sebe, svoju pravednost, svoju ispravnost.
Oholost je nažalost uvijek na prvome mjestu i teško ju je potisnuti, makar i na tren.No, zato je Gospodin i nadodao da će se kraljestvo Božje oduzeti od vas i dati drugima, vinograd će se udijeliti drugim vinogradarima koji će u svoje vrijeme donijeti rod, prepoznati Krista kao što ga u punom sjaju prepoznaju tojica kraljeva sa Istoka. Oni danas predstavljaju vanžidovski svijet za kojega je jednako došao Spasitelj i danas im-nam se objavljuje. Zato je zadaća svakoga od nas da traži Boga neprestano i da se nikada ne uljulja kao što se uljuljao židovski duhovni i politički svijet, pa tako povukao mase za sobm u suprotnom smjeru, pa čak i onda kada je Isus svojim čudesima i nazočnošću među “malenima” postao “prihvatljiv”.
“Neki je kralj tražio Boga i svome se duhovnom ocu tužio da mu to nikako ne uspijeva poći za rukom. Jedne je noći osjetio da mu netko u teškim čizmama i sporim korakom hoda po krovu njegove palače. Brzo se popeo na krov da vidi tko bi to mogao biti, a kad tamo nađe svoga dragoga prijatelja s kojim je dijelio sve najljepše i najvažnije trenutke.
“Što ćeš baš u ovo vrijeme na krovu, što radiš?”
“Tražim svoje deve!”
“Kakva je to ludost tražiti deve u ponoći na krovu kraljevske palače!” uzvikne kralj.
Nadoda mu prijatelj: “Kakva je ludost tražiti Boga i sjediti u udobnom tronu!”
Bog je svakome od nas dao zadaću, bilo da se radi o kralju, poslovođi, radniku srednjeg stanja ili onome koji vrlo malo zarađuje. Našu zadaću moramo ponizno izvršavati s radošću i ljubavlju ne misleći tko smo i što smo, jer veoma često upravo reputacije, bogatsva i časti nas vežu i ne dopuštaju, sputavaju da naše traženje Boga bude plodonosno na uslugu svome narodu i za svoj narod” (Pustinjski oci, Mabić/Jukić,310).
Zato ponesimo Bogu našemu darove i poklonimo mu se, a to je onaj veliki znak da ga prihvaćamo kao svoga i poklonom molimo da nas On prihvati da pođemo zajedno s Njime.
