U lutanjima kroz snove,
čekanju ne dočekanog,
u iluziji nadanja,
okrzne nas dah sreće,
a da nekad i ne primijetimo
Ako ga pak osjetimo,
svjesno prihvatimo,
ulazimo u tajanstveni svijet
gdje snovi nisu više snovi,
već zbilja što u raskoši
zapleše u nama
A mi… nismo više mi
oni stari, već sasvim novi
Pa se upitamo, tko smo..?
Jesmo li sad tek to mi,
pravi, istinski MI,
što dah sreće
razotkrio je,
prekrivši nas velom
ispunjenja i zanosa,
što samo on može
Dah sreće dovoljan je
da sami sebe otkrijemo…
autor:Branka Subašić
