Kao nogometaš koji istrčava na teren priželjkujući da toga dana ne zabije gol i kao okorjeli pokeraš koji moli Boga da ga zaobiđe zgoditak, ili recimo pastir koji bi dao sve da mu se toga dana razbježe ovce, tako smo se i mi u petak putujući prema Prozoru nadali da junaka ove naše novinarske priče – nećemo pronaći.

Nema veze što nas do tog gradića, središta općine Prozor-Rama na sjeveru Hercegovine čeka 500 kilometara i pet sati vožnje, pa još toliko istoga dana natrag.

Za njega znaju svi, ali rijetki su ga upoznali. Vijesti o njemu objavljuju se isključivo u prosincu. Ne, nema bijelu bradu niti saonice, ali svejedno nije običan. Njegova je posebnost što je – dobar bez razloga. Prije svakoga Božića on ili netko kome to povjeri u strogoj tajnosti donese snop novčanica u mjesnu elektru i poplaća račune dužnicima, onima kojima je struja isključena zbog neplaćanja ili onima kojima se nešto tako sprema. Nekada tako bude 15, a nekada i 20 obitelji kojima pred Božić donese svjetlo – kako u njihove skromne domove, tako i u njihova pretužna srca. Ova božićna bajka traje godinama, netko nam kaže da je od prvih uplata prošlo pet godina, a drugi da je možda prošlo i sedam. Kako bilo, no sigurno je da nijednu nije preskočio, pa si mislimo, neće tako ni ovu.

Dobrotvor o kojem se šuti: Svakog Božića poplaća dugove za struju i vodu najsiromašnijih. Svi znaju tko je, ponosni su, ali i čuvaju njegovu tajnu

Zagonetni osmijeh

– Nismo još ništa zaprimili, ali ne znači da nećemo – zbog kratke i zagonetne rečenice koju nam je izgovorio muški glas u telefonsku slušalicu u četvrtak, sutradan smo i krenuli na put, jer pred nama je vikend, a Božić kuca na vrata, pa uplata mora stići svakoga časa.

U Prozoru se sve bitno događa u ulici između dva kružna toka, takav smo barem dojam stekli. Dobro smo je upoznali već tragajući za parkirnim mjestom. Običaj je kada dođeš izdaleka prvo potražiti okrjepu i upoznati domaćina, pa smo tako i mi do prve birtije, sretni što kroz njezin izlog gledamo direktno u EPHZHB (kako tamo skraćeno zovu Elektroprivredu hrvatske zajednice Herceg Bosne Prozor-Rama) nadajući se istodobno da će gradska vreva malo popustiti. Teško je bilo očekivati da u malom mjestu postoje dvije zgrade ovako dugačkog naziva, ali ipak jest tako, doznali smo kada smo pokucali na vrata koja nam je otvorio zaštitar.

– Ovo vam je uprava, a naplata računa se nalazi 250 metara prema drugom kružnom toku, pa lijevo u dvorištu – uputi nas čovjek.

I tako mi krenusmo tom Ulicom Kralja Tomislava peti ili šesti put, gotovo nas ljudi već pozdravljaju na cesti. Mladež na trgiću priprema štandove za božićni sajam, komunalac u zelenom odijelu i narančastom prsluku lopata snijeg koji nikako da se otopi, sada već na trećem ulazu u gornji kružni tok, djed vuče unuče koje poskakuje za njegovim dugačkim koracima. Svi jure, automobili gore-dolje, pješaci amo-tamo. Pred drugom zgradom EPHZNB-a parkiran kombi pun građevnog materijala, majstori koji mijenjaju stolariju i rade kojekakve preinake dovršavaju poslove, iako bi se po zvukovima bušilice i žestokim udarcima čekića s prvog kata dalo naslutiti da će ovo za njih biti dugi dan. U prizemlju, odmah desno od ulaza je šalter iza čijeg stakla sjedi nasmiješena gospođa. Rekli smo da smo novinari, pa je odmah znala zašto smo došli.

– Upravo je bio, i obavili smo – rekla je smirujuće.

– Je li bio on osobno ili netko njegov – pitamo.

– Došao je jedan gospodin i ostavio novac, ja dalje znam što trebam – dodala je žena.

Ispucali smo još pet-šest pitanja u nizu, tko je, odakle je, je li što rekao, kamo je otišao, a dobili smo samo jedan odgovor.

– Nije bio on osobno, već je poslao po nekome, ali nije on bitan, a nisam ni ja. Bitna je ljubav koju čovjek iskazuje na ovaj način. On želi da se za njega ne zna, pa neka tako i ostane. On trenutno nije u Prozoru, ali ne znači da recimo večeras neće stići – kazala je zagonetno ljubazna gospođa očito dobro znajući o kome govori.

“Svaka mu čast”

Tko je on, odakle treba stići i zašto tako dijeli novac, počeli smo propitivati slučajne prolaznike.

– Skoro sam siguran da znam tko je, mogu samo reći da je ekstra čovjek i svaka mu čast – govori nam muškarac koji je netom platio svoj račun za struju, a onda ga je vozač iz automobila koji ga je čekao požurio da krenu.

– Čuo sam nešto o tome, ali ne znam puno, a i žurim – kaže nam onaj užurbani djed s unukom učenikom kojega sada vuče na drugu stranu ulice.

Javna tajna

– Znaju ga svi, ali vam nitko neće reći – to vam je kod nas javna tajna – dodaje žena dok pješačimo prema donjem kružnom toku. Negdje na pola puta je zgrada općine, čula se graja pa navratismo. Radili su skraćeno, pa su u hodniku imali božićni domjenak. Načelnik Jozo Ivančević nam kaže da je isto čuo nešto o tim donacijama, pa nam kaže da se on u ime naroda i tih ljudi kojima pomaže iskreno zahvaljuje, jer u današnje teško vrijeme, kaže, svaka takva gesta dobro dođe, pa onda nadodao kako se i općina trudi pomoći potrebitima, pa je tako izvan socijalnog programa najsiromašnijima podijelila 15.000 konvertibilnih maraka, svakome po sto. Pozvao je načelnik na jednu ljutu i malo meze, što smo nevoljko odbili. Ima se posla za odraditi, samo više ni sami ne znamo krenuti prema gornjem ili donjem kružnom toku. Ovdje kao da svi sve znaju, ali nitko ništa ne govori. I ta kolektivna tajna ih baš veseli.

Onda smo se sjetili onog muškog glasa iz Elektre od jučer, možda bi se dalo od njega izvući nešto više.

– Transakcija je obavljena, ovaj puta za 16 ljudi, ali ja vam ne smijem reći ništa više – rekao je glas, a onda nas uputio na nekoga tko nam može pomoći jer taj – zna sve. Našli smo se u Tomislavgradu, četrdesetak kilometara natrag prema Hrvatskoj. Ni on nije htio govoriti javno, ali nam je ispričao sve.

– I meni je pomogao prije puno godina, ali neću reći kako, jer će se sve znati. To što plaća račune za struju je najmanje od svega što radi – govori nam čovjek.

– Zašto to radi? – pitamo ga.

– Pa zato što ga to usrećuje, ali nije kao drugi koji se s time ujedno žele i pohvaliti – odgovara nam.

– Ovako. Ima šezdesetak godina i građevinski poduzetnik je u Frankfurtu. Bilo ih je desetero braće i sestara i živjeli su jako teško. Djetinjstvo je proveo u planini radeći teške poljoprivredne poslove. U mladosti je otišao u Njemačku i uspio je, obogatio se i tamo je cijenjeni poduzetnik. Svoj rodni kraj nikada nije zaboravio. Povukao je k sebi barem 20 Ramaca i dao im posao. Kada dolazi ovdje za blagdane daruje ljude već od Slavonije na ovamo putem, valjda u svakom selu ima nekog kome želi pomoći. A istovremeno ne želi da to itko ikada dozna – priča nam u dahu muškarac.

Donacije

– Jednom je upao u Orašac, selo prema Prozoru, došao je do jednog dječaka i rekao mu da uzme papir i olovku. Krenuli su šetati selom, a potom mu je kazao: Mali piši. Dječak je pitao što da piše. Piši, kaže mu, što je svakoj kući najpotrebnije. Tako su redom išli i mali bi govorio: ovdje nemaju vešmašinu, onima se pokvario televizor, ovome treba hladnjak. A ovaj bi samo govorio: Mali, piši. I na kraju je pitao malog kakav on ima televizor. Stari – odgovorio je dječak. Piši sebi – televizor. I onda je sve to pokupovao i podijelio ljudima – prepričava nam prijatelj ovog dobročinitelja.

Navodi da su donacije, sponzorstva i pokloni za koje ni on ne zna nebrojeni, pa nam otkriva još jednu zanimljivost.

– On je Hrvat i onda su jednom s njegovim novcem u elektri poplaćali dugove samo dužnicima Hrvatima. Kada je to čuo nazvao ih je i izgrdio. Poslao je novac za još pet dužnika i inzistirao da to ide za dužnike Bošnjake. Od tada u Elektri ne gledaju na to tko je tko, već prate samo brojke tko duguje najviše – priča nam sugovornik.

– Pa kakav je to čovjek – pitamo u čudu.

– Pa, ovako, možda bi netko pomislio da je miran, tih i nekonfliktan, ali nije. Malo je niži rastom, ali strašno temperamentan. Plane u sekundi, ali samo na nepravdu. Iskusio je to i načelnik i jedan svećenik – otkriva nam čovjek.

Doznali smo dakako i njegov identitet i pozvali ga, kako naleže profesija, na razgovor, no s druge strane bilo kakva reakcija je izostala. Sa zadovoljstvom objavljujemo da njegovo ime i prezime – nećemo objaviti. Neka s time najveća tajna u Hercegovini, odmah iza one međugorske, i dalje ostane neotkrivena, a još stotine božićnih želja Prozorčana narednih godina ostvareno. Jedna naša jest – vraćamo se s terena zadovoljni i neobavljena posla.