EU na Barcelonu ne može poslati tenkove, pa pušta madridski pendrek
Dok Barcelona gori, Europa očekivano šuti. Hrvatska također. Prije dvije godine, kada je na katalonski referendum o neovisnosti tadašnji španjolski premijer, pučanin Mariano Rajoy odgovorio policijskim pendrekom po glasačima, vođe pokreta za neovisnost na čelu s Cerlesom Puigdemontom zatražile su posredovanje i zaštitu od EU-a, a bruxelleska se birokracija pravila da ništa ne vidi i ne čuje, da je na dugom vikendu.
Tad sam se još nadala da europsko političko vodstvo ipak može nešto naučiti iz tog slučaja. Barem toliko da se pendrekom ne može zaustaviti želja naroda za neovisnošću. Nije to uspjelo ni Staljinu, ni Titu u porobljenoj komunističkoj Europi, ne uspijeva to bliskoistočnim diktatorima s Kurdima…
Politički je nepismeno očekivati da će pendrek zaustaviti u nakani ostvarenja državne samostalnosti Katalonce, europski narod bogate kulture, snažnog intelektualnog potencijala i ne manje snažnog gospodarskog potencijala, koji je s BDP-om od 43.000 dolara vrlo blizu Njemačkoj, a znatno ispred Francuske ili ostatka Španjolske.
Ali, imali su taj povijesni peh da ih je još u 15. stoljeću (njihov) kralj Aragonije priženio kao dotu kraljici Kastilje, i tako su kraljevskim bračnim ugovorom ostali stoljećima ugrađeni u španjolsku krunu i kasnije modernu španjolsku državu. Okidač za katalonski referendum o neovisnosti bio je, dakako, u novčaniku: njihov je osjećaj da se nesrazmjerno velik novac iz Katalonije slijeva u centralnu madridsku kasu.
Dvije godine poslije referenduma konflikt je ostao zamrznut, vođe katalonskog pokreta za neovisnost podvrgnute su kaznenom progonu, Puigdemont je potražio i dobio politički azil u Belgiji. A onda je uz samu obljetnicu referenduma premijer socijalist Pedro Sanchez udario po pokretu za neovisnost – sudbenim pendrekom. Devetero vođa pokreta za neovisnost osuđeno je na stotinjak godina zatvora, kao u boljim danima komunističkih diktatura.
Samo što to nije učinjeno „u ime naroda“, već s potpisom politički neovisnog pravosuđa. Zato Barcelona gori. Doslovce gori zbog nasilja na ulicama, koje predsjednik katalonske vlade Quim Torra pripisuje provokatorima, a predsjednik španjolske vlade Pedro Sanchez „secesionistima“. Ali Barcelona i Katalonija još više gore od bunta, koji će biti sve veći, a EU će sve manje znati što činiti.
Hrvatska je u razdoblju vlastite bitke za neovisnost i Domovinskog rata imala mnogo simpatizera za svoju državnu samostalnost u Kataloniji i iskrene sućuti zbog stradanja, što je tada bila rijetkost u europskom javnom prostoru. Katalonija kao pokrajina u Španjolskoj nije mogla pružiti Hrvatskoj nikakvu bitnu političku potporu. Uostalom, bila bi i kontraproduktivna. Ali su nam neki posebni Katalonci itekako pomogli i pokazali svoju veličinu.
Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Katalonac Juan Antonio Samaranch, omogućio je da tek nekoliko tjedana nakon europskog priznanja hrvatske države, početkom veljače 1992., sasvim izvanredno, hrvatska reprezentacija nastupi na Zimskim olimpijskim igrama u francuskom Albertvilleu i da prvi put ponesu hrvatsku zastavu na najvećem međunarodnom sportskom natjecanju.
Kako nas je lani, povodom smrti operne dive Katalonke Monserrat Caballe, podsjetio Mišo Mihočević, Caballe je pred televizijskim kamerama ujesen 1991. u suzama čitala njegov telefaks poslan iz okupiranog i granatiranog Dubrovnika, moleći za pomoć i spas Grada. Nezahvalna Hrvatska i to je zaboravila.
Nekoliko godina kasnije, pod pokroviteljstvom Juana Antonia Samarancha, u parku sjedišta Olimpijskog odbora u Lausannei postavljena je skulptura našeg Dražena Petrovića. Bila je to prva skulptura nekog pojedinačnog sportaša koja je postavljena u olimpijskom parku. A koliko mi je poznato i ostala je jedina. I dobro se sjećam svečanosti njezina otkrivanja u Lausannei, 1. svibnja 1995., u prisutnosti predsjednika Tuđmana, kojeg je čekala ekipa stranih dopisnika, ali iz sasvim drugih razloga – da ga pitaju što se to događa u zapadnoj Slavoniji. Tog je jutra započela operacija “Bljesak”.
Nije mi ni u primisli da bi Sanchez mogao poslati tenkove na Barcelonu, kao što su Milošević i Kadijević poslali na Hrvatsku. Ali trenutačni politički kontekst u Europi u kojem Katalonci nastoje ostvariti svoju državnu samostalnost za nijansu je još nepovoljniji od onog u kojem je to učinila Hrvatska.
U ono vrijeme su načela poput neotuđivog prava naroda na samoodređenje i državu imala šansu da ih se barem čuje u Bruxellesu. Iz pragmatičnih razloga doduše. Između ostalog, i zato što su provođenjem tog načela dekonstruirani sovjetski blok u Europi i Sovjetski Savez. Danas među europskim političkim vođama, kao i u njihovoj bruxelleskoj centrali, dominiraju vizije stvaranja europske naddržave, svaki državni sadržaj se doživljava kao neprijateljski.
Odmah mu se lijepi etiketa nacionalista, secesionista. Ali slučaj Katalonije predstavlja novi izazov ne samo španjolskoj središnjoj vlasti već i birokratiziranom globalističkom europskom vodstvu. Europa ne može poslati tenkove na Barcelonu, jer bi time porušila svoje temelje. A madridski će pendrek samo ojačati katalonsku volju za neovisnošću. Razvod kastiljsko-aragonskog državnog braka već je započeo. Pitanje je samo kakav će model suživota pronaći i koliko će to koštati.
Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija
