Zovu me Sjećanja
Upoznajte život i djelovanje naše misonarke s. Vedrane Ljubić

Sestra Vedrana Ljubić već 21 godinu u misijama u Ugandi

S. Vedrana je ovih dana radno posjetila svoj rodni kraj. Boravila je u posjeti Općini Prozor-Rama, gdje ih je u uredu načelnika primio pomoćnik načelnika Josip Juričić. Gostujući u programu Radio Rame slušatelje je upoznala sa radom i životom ljudi u Ugandi i njihovim potrebama.

 Domaćinski  i nad- sve profesionalni odnos “od strane Načelnika Joze Ivančevića i Ravnatelja Radio Rama Tadića “ali posebna zahvala pomoćniku Načelnika Josipu Jurčiću i urednici Radio Rama Ankici Žuljević bpz.ba.

Milka Ljubić, redovničko ime sestra Vedrana, rođena je na Krančićima, župa Uzdol. Već 21 godinu djeluje kao misionarka u afričkoj državi Ugandi.
S. Vedrana Ljubić rođena je 12. svibnja 1960. u Krančićima, Uzdolu . Osnovnu školu završila je na Uzdolu, daljnje školovanje je nastavila u Zagrebu, pristupila je redu Kćeri Božje ljubavi te je postala katehistica i orguljašica.
Njezini pokojni roditelji bili su joj prvi uzor u vjeri, a njezinu je osobnost uvelike oblikovalo i odrastanje s bratom i četirima sestrama – naučila je uvažavati druge i s njima dijeliti sve što ima. Još kao dijete osjetila je želju da svoj život potpuno preda Gospodinu. Zavjete je položila 5. kolovoza 1982., a u misije otišla 6. listopada 1998. Zanimanje katehistice potaklo je Vedranu da svoj katehetski rad nastavi u zemlji gdje izvire rijeka Nil, u državi Ugandi.

„Bogu sam zahvalna jer sam rođena u katoličkoj vjeri i da sam dobila misijsko zvanje. Sve je to dar Božji preko roditelja, župske zajednice te sestara Klanjateljica Krvi Kristove koje su bile u mojoj župi, a s. Marina je bila moj uzor i primjer. Jako sam ju voljela i željela sam biti kao ona – svirati u crkvi i biti vjeroučiteljica. Kasnije sam otišla u samostan pa poslije jedno vrijeme radila kao s. Marina, a onda sam otišla u misije“, kazala nam je s. Vedrana koja je poželjela poći u misije kad je bila kandidatica.

Misijski ured

„Čitala sam knjige, Radosnu vijest, Mali koncil, Glasnik Srca Isusova. Pratila sam što misionari rade i to me oduševilo. Odlučila sam poći tamo gdje mogu učiniti nešto za Boga i narod“, kazala je redovnica kojoj su, na njezinu veliku radost, poglavari omogućili da svoje poslanje nastavi u Ugandi.

Prije odlaska u nepoznato radila je u misijskom uredu u Sarajevu, dok je ravnatelj bio vlč. Stipo Miloš, a potom je uslijedilo učenje jezika i put u Afriku koja joj je postala drugi dom. Tamo se susrela s mnoštvom zanimljivih novosti poput, primjerice, egzotične kuhinje. „Kad sam tek došla, jela sam kuhane banane i kikiriki. Izgledalo je odvratno, ali kad sam vidjela fra Ivicu Perića da jede, onda sam i ja probala i vidjela da je to dobro“, uz osmijeh nam je ispričala misionarka koja će zauvijek pamtiti i svoje prve razgovore s Uganđanima. „Ja sam govorila na engleskom, a ravnateljica je prevodila na njihov lokalni jezik. I onda me pitala što sam ja donijela. Rekla sam da ništa nisam donijela, već da ćemo mi svi raditi skupa, dijeliti, učiti jedni od drugih i tako zajedno slaviti Boga“, prenijela nam je sestra.

Razmišljajući kako bi najbolje pomogla potrebitima, odlučila je posvetiti se siromašnoj djeci i onima najzapuštenijima na rubu društva. „I najviše sam među njima djelovala, a sada sam se vratila na izvore. Naime, naša je Družba počela tako što je naša utemeljiteljica M. Franziska Lechner počela s odgajanjem kućnih pomoćnica. Kad smo trebali kupiti kuću u Kampali, pitali su me što ću tamo raditi, a ja sam rekla: ‘Idemo na izvore. Hajdemo nastaviti ono što je Majka činila.’ Tamo ima puno potrebe za takav rad. Svaka kuća ima kućnu pomoćnicu i one su izložene maltretiranju. Primjerice, ako izgori jedan grijač za vodu, one moraju raditi tri mjeseca da to kupe, a ne znaju koristiti taj uređaj. Dakle, trebalo im je pokazati kako se to radi. Generalica je tu ideju pozdravila, kupili smo kuću. Sad radimo za te djevojke, one koje su u najvećoj potrebi“, doznali smo od s. Vedrane koja sa svojim susestrama traga za siromašnim djevojkama te ih redovnice uče kuhanju i drugim kućanskim poslovima, a tijekom obuke im daju i vjerske pouke, kao i smjerokaze za život. Poslije im pronalaze i zaposlenje, a za njih skrbe i nakon školovanja – zbog njihove osposobljenosti za djevojke traže i višu plaću i paze da ih poslodavci ne bi maltretirali i iskorišćivali.
„Također im omogućujemo obuku za rad na računalu i platimo osobu koja ih podučava. Inače te djevojke dođu bez ičega te im dajemo i hranu i sve ostalo. Pomažu nam ljudi dobre volje, kao i sestre koje rade po župama. Ima pojedinih koji žele otići u misije, a ne mogu pa pomažu materijalno“, rekla je misionarka čija se zajednica u smislu djelovanja proširila na brojna područja.

U međuvremenu smo se razvile za obrazovanje. Naša je utemeljiteljica rekla da znademo čitati znakove vremena i iskoristimo svaku prigodu da pomažemo. Sada mi ne možemo reći da smo za bolnice ili škole – mi smo otvorene svemu. Čitamo znakove vremena. Kad smo došle u Rooshoku, bilo je nužno otvoriti ambulantu i to jako dobro funkcionira“, istaknula je redovnica koja je u domovini poznata po angažmanu u školovanju djece, a osim dispanzera sa sestrama je osnovala mlin i domaćinsku školu gdje uče djevojke izrađivati ručne radove. Uza sve to sestarska se zajednica proširila i odgojila nova duhovna zvanja, pa uz nju i s. Martu Čović i s. Bogdanu Markić djeluju sestre iz drugih krajeva.

Treba razmisliti

Gostujući u programu Radio Rame osvrnula se i na one koji uspoređuju ovdašnje prilike s onim afričkim. „Željela bih poručiti slušateljima, čitateljima da ne govore da ima misija i kod nas. Nema smisla praviti usporedbe. Ovdje su stolovi puni. Kamo god kreneš, ljudi konzumiraju cigarete i alkohol. Kavane su pune… I onda mi ne možemo našu djecu koja ovo hoće i ono neće uspoređivati s djecom u Africi koja idu u školu da bi dobili kašu ili kuhani grah bez ikakvih začina – da barem nešto pojedu. Neka se svatko zamisli što iznosi pred svoju djecu, kako ih odijeva u domovini. Koliko tamo djece ne ide u školu? Da se mogu školovati, bilo bi od njih toliko zlatnih učenika, doktora, redovnica, svećenika… Školarina je tako skupa, ali mi ne možemo pomoći svima. Dakle, željela bih da ljudi shvate kako ima puno potrebnijih. I mogu reći da mi radimo tamo jer su naša Crkva i naš narod iza nas. Na ovaj način i zahvaljujem svima na svakoj brizi za nas, bilo da je to briga moje Družbe, biskupa…“, iskrena je s. Vedrana koja na kraju razgovora naglašava kako joj puno znači i snagu za misionarsko djelovanje daje svaki znak pažnje i potpore iz domovine – od molitve i pomoći do čestitki za blagdane, kao i svaki dolazak u zavičaj.