61 ŽIVOT, 61 RAZLOG DA KOMUŠINU NIKADA NE ZABORAVIMO
Delegacija HRS-a sudjelovala je u obilježavanju 34. obljetnice stradanja Hrvata općine Teslić–Komušina, odajući počast hrvatskim braniteljima i svim žrtvama ovoga kraja.
Iza ovoga imena ostali su izgubljeni životi, razorene obitelji, napuštena ognjišta, progoni i desetljeća čežnje ljudi koji su bili prisiljeni napustiti ono što su generacije prije njih stvarale. Danas smo se poklonili uspomeni na 61 poginulog i umrlog hrvatskog branitelja HVO-a Teslić–Komušina.
To nisu samo imena uklesana u kamen. To su ljudi koji su imali svoje obitelji, svoje kuće, svoje planove i svoju budućnost. Njihova žrtva ne smije biti svedena na broj, protokol niti nekoliko rečenica izgovorenih jednom godišnje.
Komušina nas podsjeća i na jednu bolnu istinu: hrvatski narod u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine danas je sveden na djelić svoje prijeratne brojnosti. Nestajala su sela, praznile se kuće, raseljavale obitelji, a s vremenom je prijetio i najopasniji neprijatelj svake žrtve: zaborav.
Na to nemamo pravo. Nemamo pravo zaboraviti ljude koji su dali život braneći svoje domove. Nemamo pravo zaboraviti prognane. Nemamo pravo promatrati povratničke hrvatske zajednice samo kao statistiku koja iz godine u godinu postaje sve manja.
Hrvatska politika svoju odgovornost ne dokazuje tamo gdje je Hrvata mnogo i gdje je lako govoriti o nacionalnim interesima. Dokazuje je upravo u Komušini, Usori, Posavini, središnjoj Bosni i svim drugim mjestima gdje hrvatska kuća danas opstaje unatoč svemu.
Jer nije manje vrijedan Hrvat zato što živi u selu u kojem ih je ostalo deset. Nije manje vrijedan njegov dom zato što se nalazi daleko od političkih središta.
I nije manje sveta žrtva hrvatskog branitelja zato što se o njegovu kraju danas rijetko govori.
Zato Komušina ne smije biti samo mjesto na koje se dolazi jednom godišnje položiti vijenac.
Ona mora biti trajna obveza. Obveza da se govori istina o stradanju hrvatskog naroda. Obveza da se čuvaju njegova prava.
Obveza da se pomogne onima koji su ostali i onima koji se žele vratiti.
Obveza da nijedna hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini ne bude prepuštena sama sebi. Onima kojih više nema dugujemo sjećanje. Onima koji su ostali dugujemo da ih ne zaboravimo.
A onima koji dolaze poslije nas dugujemo istinu.
Dok postoji posljednja hrvatska kuća u Komušini, postoji i naša obveza prema njoj. Dok se izgovaraju imena poginulih, njihova žrtva živi. Dok se narod vraća svojim ognjištima, nije poražen onaj koji je morao otići, nego ideja da će njegovim odlaskom nestati i njegovo pravo na rodni kraj.
Komušina pamti. Pamtit ćemo i mi. Ne samo danas.
