Intervju s Davorom Marijanom,
povjesničarem s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba, objavljujemo povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez. Marijan je, za Dnevnik.ba, između ostalog, rekao kako je Alija Izetbegović potpisao Washingtonski sporazum kada je shvatio da snage Armije BiH, ipak, ne mogu osvojiti Središnju Bosnu .
Hrvati Središnje Bosne su bili u najtežem položaju u ratu, i na njima je međunarodna politika pokušavala da ‘disciplinira’ Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku potkraj XX. stoljeća. Presuda šestorki dužnosnika HVO-a nastavak je i kraj takvog pristupa dijela međunarodne zajednice. Tragično je da se u Hrvatskoj i danas malo zna o kalvariji koju su prošli Hrvati Središnje Bosne”, rekao je za Dnevnik.ba Davor Marijan, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Zborno područje HVO Vitez imalo je specifičan ratni put
Zborno područje HVO-a Vitez osnovano je 27.2. 1992. godine, a prema Marijanu, “nastalo je u uvjetima potpunog raspada obramnebnog sustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i ugroženosti Hrvata zbog srpske agresije na Hrvatsku koju je predvodila JNA”.
Marijan je istaknuo kako je u agresiji JNA na Hrvatsku i BiH odigrala značajnu i neslavnu ulogu, kroz teritorij i uz angažman više od 20. 000 pričuvnika JNA i Teritorijalnoj obrani.
“Kao regionalno zapovjedništvo HVO-a, ZP Vitez je imalo specifičan ratni put. Osnovano je kao Zapovjedništvo Travničke regije i do zapovijedi načelnika GS HVO od 31. kolovoza 1992. o osnivanju operativnih zona, mijenjalo je ime, sjedišta, organizaciju i zonu djelovanja”, rekao je Marijan.
Središnja Bosna ulazila i u zone srpskih teritorijalnih pretenzija
Smatra i kako je velikim dijelom postojanja bilo prepušteno samo sebi i u odnosu na tri ostala zborna područja (op.a. Zborno područje sjeverna Hercegovina, južna Hercegovina, Bosanska posavina) bez teritorijalne veze s Hrvatskom iz koje je dolazila glavnina pomoći Hrvatima u BiH.
“U svim tim formama bilo učinkovito i da je zahvaljujući njemu značajan dio Središnje Bosne uspješno odgovorio na ratne uvjete”, naveo je Marijan.
Napomenuo je i kako je Središnja Bona dijelom ulazila u zonu sprskih teritorijalnih pretenzija i to prema planovu Krajina-92 Banjalučkog korpusa JNA čiji su ciljevi bili Jajce, Bugojno, Travnik i Kotor Varoš.
“Slične pretenzije bile su prema Usori i Žepču radi spajanja općine Teslića i uporišta na Ozrenu. Dio planova srpske su snage realizirale, a dio nisu. Hrvatske snage iz Središnje Bosne odigrale su ključnu ulogu u ranoj, i najosjetljivijoj fazi rata, jer je muslimansko Sarajevo pokušavalo mimo Hrvata dogovoriti aranžmana s JNA i pretvoriti je u nekakvu vojsku BiH”, istaknuo je Marijan.
Naveo je i kako su zbog tih zabluda srpske snage zauzele istočnu Bosnu bez većeg otpora.
“U Središnjoj Bosni, HVO je izravnim otporom, ali i odvraćanjem od napada bio ključ održanja regije. Na žalost, 1993. i 1994. se dogodilo da je HVO u ratu s ABiH izgubio dio prostora čiji je opstanak omogućio 1992.”, rekao je Marijan.
Naveo je i kako su zasluge HVO-a u obrani od JNA ignorirane, ako su uopće uvažavane, a u prostoru velike etničke izmiješanosti u kojem je odnos snaga konstantno rastao u muslimansku korist, ABiH je krenula u napade kada je dovoljno ojačala.
“Kada su dovoljno ojačali, Muslimani su krenuli u napad jer su s pravom shvatili da u uvjetima izmiješanog stanovništva i nepostojanja jasne crte razdvajanja imaju više šanse za uspjeh nego u ratu sa Srbima, s kojima su uglavnom trpjeli poraze zbog njihove premoći u naoružanju”, mišljenja je Marijan.
Najteže bilo u Lašvanskoj dolini
Naveo je i kako je na rat utjecala i politika Hrvatske koja je, ipak, vodila interesa o sebi što je u nekoliko slučajeva pogubno utjecalo na položaj HVO.
“Primjerice, u siječnju 1993. HVO je bio na korak od potpune vojne pobjede u Gornjem Vakufu ili Uskoplju i zaustavljen je iz Zagreba. Koliki je značaj Uskoplja za Središnju Bosnu ne treba ni isticati. Vrlo brzo ABiH je iskoristila brojčanu premoć i razdvojila HVO na nekoliko enklava”, rekao je Marijan.
Smatra i kako je HVO u boljem položaju bio u Žepču i dolini Lepenice jer su imali vezu sa srpskim snagama preko kojih je stizala pomoć iz Hercegovine, koju su Srbi dobro naplatili.
“Najteže je bilo u Lašvanskoj dolini jer je bila u potpunom okruženju od lipnja 1993. do ožujka 1994. No, HVO je izdržao i sačuvao tvornicu SPS u Vitezu koja je bila glavni cilj muslimanskih napada”, rekao je Marijan.
Armija BiH nije dobila rat u Središnjoj Bosni
Prema njegovim rječima, sustavno se nameće tvrdnja da je ABiH dobila rat u Središnjoj Bosni, pri čemu se zaboravlja da je nakon uspjeha u ljeta 1993. i u studenom Vareša, muslimanska strana napravila male pomake.
“Uoči Washingtonskog sporazuma HVO je napravio izvjesne pomake na kiseljačkom dijelu i bolje je stajao od ABiH čiji se 3. korpus doslovno raspadao, posebice dio u Lašvanskoj dolini. Na Washingtonski sporazum Alija Izetbegović je pristao jer ABiH nije bila u stanju da relaizira njegove planove”, naveo je Marijan.
Središnja Bosna – područje s najtežom dionicom rata Hrvata i Muslimana
Marijan smatra kako je bilo izvjesnih razlika između rata u Središnjoj Bosni i dolini Neretve jer je HVO u Središnjoj Bosni bio u slabijem položaju u brojnom smislu, u prosjeku je bio nešto bolje naoružan, no u cjelini ta se prednost brzo gubila. Bio je ugrožen u prometnom smislu. Dalje, ABiH je imala logičniju organizaciju.
“U dolini Neretve HVO-u su pomogle manje skupine dragovoljaca iz Hrvatske, što u središnjoj Bosni nije bio slučaj. U cjelini, bilo je to područje s najtežom dionicom rata Hrvata i Muslimana”, rekao je Marijan.
Preko Hrvata Središnje Bosne međunarodna zajednica disciplinirala Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku
Pred Haaškim tribunalom prvi su odgovarali Hrvati iz Središnje Bosne, odnosno njihov vojni i politički vrh: Tihomir Blaškić, Mario Čerkez, Dario Kordić, Ivica Rajić i dr. Hrvati iz Središnje Bosne osuđeni su na ukupno 119 godina zatvorskih kazni, dok su Enver Hadžihasnaović i Amir Kubura ( 3. korpus i 7. muslimanska tzv. Armije BiH) osuđeni na pet i pol godina.
Marijan smatra kako te presude dokazuju koliko je ustvari naslijeđe Haaškog suda problematično jer se nije makao od političkih stajališta, a što je kao institucija koja se predstavljala pravosudnom morao.
“To je i poruka da se zločini strane koja je okarakterizirana kao najveća žrtva relativiziraju. Da je Blaškiću i Čerkezu suđeno po mjerilima kojima je suđeno Hadžihasanoviću i Kuburu, sumnjam da bi dobili više od nekoliko mjeseci zatvora kazne, ako i toliko”, rekao je Marijan.
Hrvati Središnje Bosne – najveće žrtve Domovinskog rata
Marijan smatra kako su Hrvati Središnje Bosne nesumnjivo najveće žrtve Domovinskog rata.
“Bili su u najtežem položaju u ratu, i na njima je međunarodna politika pokušavala da ‘disciplinira’ Hrvate u BiH, ali i Hrvatsku potkraj XX. stoljeća. Presuda šestorki dužnosnika HVO-a nastavak je i kraj takvog pristupa dijela međunarodne zajednice. Tragično je da se u Hrvatskoj i danas malo zna o kalvariji koju su prošli Hrvati Središnje Bosne”, zaključio je Marijan u razgovoru za Dnevnik.ba.
