DANI
Danas je šutnja dotakla prag nepodnošljivosti.
Dok na drvenoj,
šarenoj računaljci
zbrajam dane uramljena tišinom,
vjetar lupa vratima.
Najsličniji si vjetru;
tu si, a zapravo te nema,
glasan si, a zapravo šutiš
i
dok
olujnim nevremenom
razbijaš vrijeme
omeđeno čekanjem…
JA
Skupljam
predmete
dotaknute tvojim rukama,
sjećanja,
čežnje
i suze,
gradeći
antikvarijat noći.
Za sutra opet
prognoziraju buru.
Otvaram širom prozore.
Nepodnošljivo je
koliko nedostaješ!
![]() MAĆUHICE
Tragom srodnih soneta
pronađoh pjesmu
punu samotnih ljubavi
umotanu
suvremenim simbolima
Ko prosjak poslanica Zagrebom lutam
promatrajući florentinske šešire
dok
napast naoblačene mjesečine
vrišti iz mističnih soneta
nekad i sad razilaze se
napastovani običnom gnjavažom
…kazališna revija kometa
u jesenjoj večeri
kiše
na maćuhice mirišu.
(Posvećeno A.G. Matošu)
![]() AMA BAŠ
Svi ti čudnovati
svjetovi
predgrađa
u kojima smo
brojali ulične
svjetiljke,
moji rođendani
koje si slavio
čim otpočne studeni,
gubeći ih u
tortama od badema,
ne stanu u džepove
ni u vječnost ne stanu.
Svi prekinuti pozivi,
proslijeđene poruke,
prve zagrebačke trešnje,
ne stanu u ladice
ama baš
niti u jednu.
I opet sam krenula
autoputem.
Znao si da
“samo u
kilometre
mogu potrpati
zagrljaje.”
Pustiti ih da otrče u sutra.
Opet je studeni,
jutra mirišu na bademe,
opet mi nije hladno
nimalo…
ama baš!
![]() ZEMLJA SUNCEM OMEĐENA
„SVE naseli, sebe ne raseli“
više izrodi, nego pokopa,
ta Zemlja suncem omeđena.
I danas
dok neki prebrojavaju one što odlaze
ona se svednevice vraća sebi i svojima;
u mirisu cmilja,
bojama vinograda,
soku smokve.
I ništa je uništiti neće.
Jer,
ona je živući stećak,
što glasno o životu zbori.
Hercegovina!
![]()
|
|
Home
Kultura Iz Kuta Naše Kraljice Sanijele Matković “DANI,MAĆUHICE,AMA BAŠ i ZEMLJA SUNCEM OMEĐENA “