IZNJEDRENA NEPROSPAVANA SLOVA
U biografiji ove knjige piše da je Sanijela Matković, rođena tu i tu, da je rođena tada i tada, da je živila vamo i tamo, da živi ovdje i sada, da je članica ovoga i onoga, da je kulturna i kazališna djelatnica, da je napisala sedam vakih i nakih dramskih tekstova, ljubavnih, zavičajnih i duhovnih poezija i roman da je napisala i da su joj tekstovi objavljivani svugdje negdje i da je po zanimanju dipl. prof. vjeronauka i etike i da je…
No međutim pročitavši „Tri su zime do proljeća“, onako kao poluprofesionalni čitatelj upoznah Sanijelu kao pjesnika po htjenju, pjesnika s božijim darom pjevanja i kazivanja i upoznah je kao pjesnikinju po zanatu, zanimanju i vokabularu i prepoznah u njoj sva četiri godišnja doba koja se smjenjuju od stiha do stiha kao što se uzbrdice i nizbrdice i sunce i kiša smjenjuju po vrelom hercegovačkom kamenjaru po kojemu hode ljudi širokih osmijeha po njenom i po našem Širokom Brijegu u kojega su mudri fratri ne tako davno donijeli klavir međ gusle i započeli novu eru kulturološkog uzdizaja ovdašnjeg čovjeka nad učmalom okolinom.
Pročitah: NE TRAŽI ME U PROLJEĆU- Ne čitaj mi pjesme u proljeće. Nisu još dozrele , pa se zapitah dal sam ja dozreo čitati te predivne stihove, prepune ljubavi ko žilavka i blatina što su prepune slatkog mošta i trpko gorkastih tvrdih košpica u na suncu nabreklim bobama, koje zriju na lozi i ljudskoj muci i u pjesmama uvezanih motiva i stihovima koji poput zvijezda svijetle i presijavaju poetske iskaze po bijelom papiru kao što zvjezde rasijavaju fotone na čistoj planinskoj vodi pa čitajući Sanijelinu poeziju osjetih neku dvostruku ljubomoru i zavist poželivši da sam baš ja taj kome su stihovi stkani i da sam baš ja taj koji je te prelijepe stihove napisao.
Sanijela Matković je ovom knjigom poezije dokazala da je ona zasigurno jedna od največih bosanskohercegovačkih pjesnikinja svih vremena pa je skupa s Ankom Topićevom, Desankom Maksimović, Vesnom Parun bez imalo pretjerivanja stala rame uz rame s najeminentnijim evropskim i svjetskim pjesnikinjama.
Pročitah: ja ostadoh bez; imena, naziva, zaziva proseći ljeto, pa vidjeh tu kovrđavu pjesnikinju s otiskom prsta, likom i potpisom kako slobodno leti po književnom nebu s imenom i prezimenom.
Sanijela je iznjedrila svoja neprospavana slova , a ti štioće dragi dok ovu knjigu čitaš se prepusti maštanju i ne traži odgovore već popij emocije i napoji dušu ovim do u tanćine iskristalisanim stihovima i ostani snivati budan na postelji od pastelnih proljetnih boja i do za navijeke ostani sretan što su prošle tri zime kako bi stiglo suncem obasjano proljeće.
Ljubljana, 6. 1. 2019.
Dragan Mučibabić
