Home Kultura Iz Kuta Naše Kraljice Sanijele Matković “Svjetski dan poezije okupio pjesnike Širokog...

Iz Kuta Naše Kraljice Sanijele Matković “Svjetski dan poezije okupio pjesnike Širokog Brijega

488
0
SHARE
Nemam što dodati već samo reći “Kraljice Čestitam.Vrhunska organizacija samo bih se izgubio u prići, jer toliko lijepih stvari mi se desilo na jednom mjestu za kratko vrijeme to je Stvarnost. Pričati a nespomenuti sve bio bih veliki grijeh a Korizma je .Jer Propust je “priznat,kao grijehi zato prihvatam tvojprjedlog.da “UŽIVAM” i uživao sam u Noći Poezije”rođene Kraljice Poezije.a prepustiti drugima da daju svoj pismeni prilog.bpz.ba

ANA MUSA

 

NArANČASTA BAJKA

Tri zime su do proljeća
do jeseni
ljeta četiri.
Svatko
sabire svoje daljine
svatko
svojoj nadjeva ime
još je dobro
dok se može
sabrati
i imenovati.
Ja ostadoh
bez
imena,
naziva,
zaziva
proseći ljeto.
Još
tri su zime do proljeća,
tri vječnostido tebe,
a ja k’o Lazar
skupljam mrvice
ispod stolova ljeta
da napitam mrave
dok u kolonivuku
narančastu bajku sreće.
I neće biti ništa drugo
neće ni ništa treće,
ako bude sreće
biti će
još…
tri zime do proljeća!

 

MARIJA BUNTIĆ

 

UPRiSUTNJENJE

Neka te
na obrisima stakala
dok noć skuplja školjke.

Na poklopcima čatrnja,
u olucima,
u sjenama na zidu,
u kiši koju noćas udišemo
neka te.

U pupoljcima orhideja,
u ukrašenim tabakerama,
u proredima lepeza…

Posvuda neka te.

S ovu stranu rijeke,
na kojoj sunce dva put izlazi
rađajući neobična jutra…
u danas i sutra,
neka te.

Jer bez tebe
ni vremena,
ni nevremena nije!

 

 

 

 

 

 

 

 

MARIO ĆEŠKIĆ

…ta Hercegovina

 

Drveće u mojoj Hercegovini
dubokih je korijenja!
Proljeće se na njima
u procvijetalim krinolinama
šeta.

Ta Hercegovina
moja
prozračna je i pitka
ko rosom
mirisima
umije ti dan.

Stane ona i
u san
osmijeh
zagrljaj
suzu
kas divljih konja
izvezenu bluzu
u plač djeteta
let ptice
povike ratara

velika
a opet mala
taman da u
SRCE stane
ta Hercegovina moja

pitka ko proljeće!

 

 

 

IVAN KRALJEVIĆ

MOSTARSKE kiše jesenje

 

U posuđenoj jeseni,
k’o orasi,
niz obraz se kotrljaju
neke
čudne
kiše mostarske,
klapajući glasnim kasom
preko mostova.

I mostovi su mostarski
kao i
listopad,
lipe,
ljudi,
šipci,
minareti,
zvonici,

sve osim mene.

I pitam grad
imam li pravo
na ovaj vjetar
što s kišom pleše
pripada li mi komad noći,
zvukovi što se u drvoredima kote.

On šuti
sve je utihnulo

dok
padaju,
kao da
hoće Neretvu
opiti,
te neke
čudne
kiše mostarske!

MARIJA LOVRIĆ

 

JA U tebi…

Mi smo eho raspete tišine,
eho kiša što grle meridijane,
eho pogleda suznih,
odjek prigušenih čežnji
izbrisanih sjećanja buka,
i još više od toga mi smo
tišinom odjekujući!

U ovim bezriječjima
nadglasanim iščekivanjem,
dualna nijemost
dodirom dorečena,
glasan poljubac daljina,
krik sna
mi smo
šutnjom zarobljeni.

K’o dvije statue
bez pozlate,
dlan bez sunca,
lutnja bez žice

što jecajem vrišti,

ti si.

I ja u tebi

tišinom zarobljena!

 

 

 

MAJA MATKOVIĆ

NAJLJEPŠA KIŠO

 

U hodniku jutra
naslonjena na vrijeme
nadnaravnom strpljivošću
umivena
vlastitim osjećajima
kao pustinjska stepa
rosu
čekam misao
s tvojih usana
da mi k’o
posljednja pomast
padne na život
na srce

Sunce si što ga
u noćima ištem
moj
uštap
oseka
plima
svitanje što
se jutrom spusti s planina
mlado vino
friško pečen kruh
čijim korama
uokvirujem
san
jutro
dan
sumrak
sve si moje
i sve moje
u tebi je
radost
suza
put

Moj si
sunčev sustav
ustav
zakon
tobom mjerim
vrijeme
stvarnost
čežnje

sve moje si
TI
najljepša kišo
mojih stepa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

JOSIPA ZOVKO

 

RUKE

 

Postajem
alergična na jutra,
na limetu i trešnje,
umara me vika
maslinara
dok otresaju
sunce s grana,
makadam,
lišće…

Sve to pritišće,
stišće
ruke koje bi tebi

u
tvoj mir,
snove
u podneva,

jer na njih nisam alergična.

Samo na jutra
ona
koja te otimaju
mom miru,
oku,
rukama mojim
što se

slamaju od nedostajanja.

 

 

 

 

 

BLAŽENKA MARUŠIĆ

UDOmljenje

 

Sakrih te u pola
čaše stiha
u
zagrizu polusna
od jelenskih kopita
mirisa lavande
južne strane Zapada
kad snjeg napada
krih te
od noći
da ti oči
ne oslijepe
korak se ne zagubi

…jesi li ti
uopće
ikad
pročitao
riječ LJubav
vješao joj
se od krošnje
slovkao je

Uopće
volio
bolovao
zbog umornih
otkucaja srca

Znaš li kako
je
proklinjati
vlastitu želju

…pijana sam
od stihova
što ti ime nose
od koraka
što ti trče
umorna poodavno

… proljeće će
krošnja srca mog
ponovnotvojim imenom
cvijeta

…jesi li ti ikad
slovkao
VOLIM te!

 

MARIJANA JURILJ

 

DOĐI

 

Svrati ponovno
između odlazaka,

jer prevažno je

i to, da ODEŠ
i to, da ponovno SVRATIŠ.

Otiđi,
pa dođi,
i opet tako
i ne prestaj
inače ćeš prestati ti,
prestat ću ja,
i okretanje zemlje oko svoje osi.

Tvoji odlasci poradi dolazaka,
smisao su svemu.

Prevažno je

i to, da ODEŠ
i to, da ponovno SVRATIŠ…

Dođi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MARIJA IVANKOVIĆ

 

IZGNANA

Umijeće treba
da se izroniš iz zaborava
i zagubiš u nedovršenoj
rečenici
ostavljajući
nedovršenima
prošlost
i sadašnjost.
Da,
čitav jedan
nerazvikani talenat
da naneseš bol
koja viče
k’o gladan prorok
u pustinji.
Odviše
bješe vremena
i boja
kojima kanih
naslikati sadašnjost.

Odlazim,
slikarsku paletu
ću iznijeti
pred pustinjsku prašinu
da izblijedi nijanse
razlivenih boja.
Od svega
ostavit ću samo
punu šaku stihova
da me zasite gladnu
dok u izgnanstvu
pustinjom koracam,

noseći kist
kojim sam nekoć
slikala tvoje oči.

 

 

 

 

MIRELA LOVRIĆ

 

  1. PADEŽ

 

Noćas sam

školjka razgrabljena

u  ostacima tebe,

usnama na meni

otisnuo si prokletstvo

k’o voden žig.

 

Gubim se u bojama

dok oblaci polažu zakletvu

sjenama na zidu

ja mijenjam

tvoja obećanja

kroz padeže,

oči

u priložnu

oznaku mjesta

svoj

osobni kozmos.

 

Mirišu daljine

sunce se zagrcnulo od

osmijeha

dok pišem

poosobljen stih

u desetercu,

negdje su se sirene

zatvorile u zlatne kovčežiće,

pustinje jašu deve,

netko svira lutnju.

 

 

 

 

Dok leptiri

traže konačište,

slikam

šareni monolog

otključavajući

neki

novi svijet

vezan zagrljajem.

 

Samo daljine

nisu izmjenjive,

utapam ih u osmijeh tvoj,

 

u padeže odjevena.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RENATA NALETILIĆ

 

 

MORE

I gledam more
tu glasnu tišinu.
Taj ocean mira,
što u nemirima spi.
Diveći se nijemo
toplini dubina,
odajem mu tajne
prešućenih zora.

I lažu kad kažu
kako su sva mora ista,
jer samo moje se zrcali,
odsjajem tvojih zjena.
I da NAS nema,
ni njega bilo ne bi,
otrgnusmo ga
iz zamki sirena.

Gledajući more
k’o da tebe gledam…
I zato sva mora
nikad neće biti ista.

Jer samo moje
more se zrcali
tajnom
boje tvojih zjena!

 

 

 

 

 

ZDRAVKA GALIĆ

 

SpoznajA

PITAM ptice
odakle te
poznam
imena ti se ne sjećam
a zvuk koraka tvog
stran je mojim rukama
al
poznajem te
od sebe više
glasnije
tiše
ponekad
bezbojno
al poznajem te

…možda sam te sretala u bajkama

ponekad bučiš tišinom
kišom često umivaš mi jutra
možda sam te sretala u SUTRA
ili su te možda
tamburaši pjesmom nanijeli

pitam se
ako se izvorskom vodom rasanim
hoće li dani postati jasniji
noći upitnike
pogubiti
tvoje oči moje ljubiti
pa se usne sjete
ako se počešljam vjetrom
hoćeš li mi od stihova
pletenice splesti

presresti na cesti

i reći
…odakle te poznajem!

JELICA GALIĆ

 

KORAK

 

Zatnjit ću ti rose,
ko mater vode ditetu.
I u korake bose
nakane tvojih zavjeta
upisati ću.

Nestat ću ako treba,
sakriti se napovir neba
da vidiš
možeš li bez mene.

I te oči snene
od svih boli
svojom suzom
isprati ću,
da ti
se osmijeh vrati.

Znam kao domine
urušile su se godine,
sjećanja,
sati.

Zato
me k sebi vrati.

I dok je svijeta,
s tobom ću hoditi
…korakom bosim!

Noseći u rukama
osmijeh tvoj.

 

 

 

 

 

 

TONĆIKA KOLOBARIĆ

 

čEkanje

 

Jedino što me za tebe veže

je sutra,

jednostavno sutra.

Kad  jutra započinju

zajedno s noći,

mjesečina sa suncem pleše,

jedino što me za tebe veže

je pregršt napuštenih balona

puštenih u nebo

dok smo slavili sunce.

Neboderi bez balkona,

dozrelo voće,

snijeg što hoće

plav biti,

niti kukuruza,

koščice za psa,

peteljke od trešnje,

idila trenutka

noći, što narančama kipe,

petrolejka na tavanu,

ubrane maćuhice,

zaboravljeno jato ptica,

kaput

s dva lica.

I za to neću danas misliti,

neću danas sanjati,

neću danas pisati

i svoju vlastitu riječ

čekam

u tebi.

 

Sve što me

za tebe veže je… ljubav!

JEDNOM   (ĆEŠA 2.)

Kad jednom
budem jesen
zalit ću ti noći
mirisom
pečenog kestenja,
oči obojiti oker
bojom,
zaplesavši s tobom
odagnat ću vrijeme,
trpajući ti sekunde u džepove.

Kad jesen jednom budem,
odvest ću te među ljude
da vidiš
kako im sunce po
ramenima hoda,
odvest ću te na mjesec,
pod lopoče,
na svjetionike.

I kada zime
studen okuje,
kad sunce
sandale oboje,
zaodjenuta u boje purpura
tvoja jesen bit ću,
od nevremena krit ću
dane satkane od riječi.

Nikome nemoj reći,
ali
odvest ću te na mjesec,
tebe, ljubavi moja,
jednom kad jesen budem!

 

ANA RAŠIĆ MATKOVIĆ

 

LoVAc u ŽITU

 

Na ptice kiša,
na tebe riječ,
što reći
kad je sve rečeno,
ispeglano,
spremno
za ladicu od zaborava.

Suze sam natopila u štirku
da budu postojane
kad ih razgrne jutro,

ne otimaj im bjeline!

 

Znam,
lovac si u žitu,
al’ ovo je moje svitanje!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ANDRIJA ZELJKO

 

TI

Ti si slika
sa stotinu
neprospavanih boja
usnih te otvorenih
očiju.

Ne ispijena kava
što na cimet miriše,
nedovršena
balada,
troskok na ledu…

I što sve nisi

u ovom kratusu želja…

Noći jutara mojih,

dok ispijam daljine

nadijevam ti posve novo ime,

blagoslov si

i prokletstvo

izvor suza

i uvor poema.

Berem te po mjesečini

k’o kadulju,

k’o melem duši…

Blagoslov si

i što sve nisi…

Moj započeti

troskok…

slika neprospavana!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

ŽELJKA ŠARAVANJA

 

UPIT

Pripada li vjetar onom
tko ga dočekuje
ili onom tko ga ispraća?
Čije su divlje jagode,
čije rose s planinskih livada?

Čiji si ti
nakon što te
dočekah?

Možda lipe
da te usvoje,
ali kamo će
i one s tobom?

Možda sunce
da te uzmiluje,
ali kako ćeš
s vrućine bolom?

Ili u ledenjake da te povijem!?

Čas je odreknuća!

A ja ne znam
kojem vjetru da te vratim.

 

 

 

 

 

 

KRISTINA ĆAVAR

 

ŠAPNI

Košara s jabukama,
Adamov grijeh,
decilitar zore

i neko more
u očima mojim.
Postojim li
doista
ili sam ostatak
oseke
pristigle
s tvojih ramena.

Evino prokletstvo…
ili
ljubav je
okus ovaj na usnama.

Šapni
prije nego svane
i dan misao ti zarobi.

Što je od toga dvoga
usud moj?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

MILENA JUKIĆ BANDIĆ

SREćA

Noćas smo zvijezdama lagali,
češljali divlje konje,
jagodama okitili noć.

U zoru prelivali more,
suzom voštanice gasili,
čitali Jesenjina,
kušali mošt,
dok si
prije polaska
na mom ramenu
pisao
posvetu jutru.

Zamalo pa
odrastem
ti ponovno
dođeš,
taman otputujem,
ti me sebi vraćaš,
u nekim starim igricama
izvučeš svitanje
taman kad pada
NOĆ.

Sve je na mjeru
s tobom,
i dodiri
i zvijezde…
SREĆE je
samo previše,
doliješ
je uvijek taman
kad ožednim.

Noćas smo sreći
uzeli…

MJERU.

IVANA ZELJKO

 

GRIMIZ NOĆI

Jesi li nahranio golubove
noćas,
počešljao divlje konje,
sa zvijezdama kolo zaigrao,
ti, vjetru
nedorastao sudbi?

Kome vode koraci tvoji bez
sebedarja,
škrte misli od kojih
ožednijela mi duša?

Odjevam te u grimiz noći.

Pojačavam Beethovenovu 7 simfoniju,
zašto bi mjesec spavao
dok s dlanova ti
ispijam pelin?

Sprati
još zavidila
u nastambe vremena sve prošlosti svoje,
umij se suzom mojom pokoro nedosanjana.
Bit će dana
za gubljenja tvoja u lutanjima.

Noćas,
noćas vjetar budi,
rasani mi čežnje
dok uspavljujem noć
na ljubljenom licu
zavidna
pjesnicima
koji riječju
smogaše
uprizoriti
sne.

Priznaj,
u grimiz odjeven,
kome vode koraci tvoji
bez
sebedarja…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

JOSIP ĆORLUKA

….ZalAzak

Naslonjena
na
zalazak mjesecu
srebrenom prašinom
ugrijavam
noć
znam
jutro će
doći
tobom nazvano
jedino
što ne znam
prezime je bolu

Ima u tebi
bliske dalečine
ime ti je
za ljubav sinonim
zato te i volim
jer
ja te i neznam

upoznah
ti tek oči
tek
dodir tvoj
šapat
tihih sjeta

još malo je
do ljeta

naslonjena na zalazak
nova
sunca ćutim
više se
ni ne ljutim
što te ne znam

…jer, upoznah ti oči!

Dva izvora noći
koliko i sunca
promećem
po snima
koliko te nemam
toliko te i imam

krhko je znanje
sanje sve su samo
ništa više ne znam

…ali znam ti OČI!

 

 

 

 

 

                                                                                                                              Druženje uz predstavljanje poetskog opusa širokobriješke pjesnikinje Sanijele Matković održano je u četvrtak 21. ožujka u Galeriji “Vrba” u Širokom Brijegu.

Događaj je organiziran povodom Svjetskog dana poezije i obilježavanja njegove dvadesete obljetnice. Svjetski dan poezije UNESCO je proglasio 1999. godine.

Na druženju ljubitelja poezije ujedno je najavljeno predstavljanje nove knjige Sanijele Matković “Tri zime do proljeća” u Zagrebu.

Poeziju su čitali: Mario Ćeškić, Ivan Kraljević, Ana Musa Zovko, Ivana Zeljko, Željka Šaravanja, Josipa Zovko, Marija Lovrić, Josip Ćorluka, Zdravka Galić, Andrija Zeljko, Renata Naletilić, Marija Buntić, Mirela Lovrić, Marijana Jurilj, Jelica Galić, Marija Ivanković, Tonćika Kolobarić, Kristina Ćavar, Blaženka Marušić, Maja Matković, Ana Rašić Matković.

Svjetski dan poezije posvećen je promicanju kulture, širenju pisane riječi, poučavanju i objavljivanju pjesama nacionalnih i regionalnih autora.