|
“Najava”Druženje s poezijom Sanijele Matković “Četvrtak, 21. ožujka 2019. u 19:30″Galerija Vrba Široki Brijeg
čEkanje
Jedino što me za tebe veže
je sutra,
jednostavno sutra.
Kad
jutra započinju
zajedno s noći,
mjesečina sa suncem pleše,
jedino što me za tebe veže
je pregršt napuštenih balona
puštenih u nebo
dok smo slavili sunce.
Neboderi bez balkona,
dozrelo voće,
snijeg što hoće
plav biti,
niti kukuruza,
koščice za psa,
peteljke od trešnje,
idila trenutka
noći, što narančama kipe,
petrolejka na tavanu,
ubrane maćuhice,
zaboravljeno jato ptica,
kaput
s dva lica.
I za to
neću danas misliti,
neću danas sanjati,
neću danas pisati
i svoju vlastitu riječ
čekam
u tebi.
Sve što me
za tebe veže je… ljubav!
DEJAVU 
Svaki put,
kada u poruci iza moga imena staviš zarez,
imam onaj dejavu zaustavljenog vremena.
…
I svaki put,
s istim ushitom iščitavam te retke.
Koji svaki put završavaju istim retkom – „od srca“.
I svaki put,
tvoju riječ iz srca,
urezujem u svoje,
kao na pergamenu vječnosti.
Jer,  tamo nas vidim….
Svaki put kad otvorim oči.
Svaki put kad zatvorim oči.
Svaki put dok govorim, a osobito kad šutim.
Svaki te put, sve više volim.
Neponovljivo, nemjerljivo, neizrecivo…
Svaki put iznova,
cijelim svojim bićem
zaljubljujem se u tebe
– u ljubav.
Ako.,.
Vraćanjem sata
vraćamo li vrijeme
…jučer
se možda
još nije zbilo
srcu
se možda snilo
I sada ovo
što djelima s tobom
opsjena to je
Sutra je sve
što imam
peron
ura
bura
riječ
Već sve
…pRošla juTra 
Po dlanovima
pretačeš
svibanjski snijeg
budeći se od sna
ljeta čezneš
sad znaš
da se mene
ne sanja
ne doziva
ne traži
ja sam rapsodija
planinskih vjetrova
ljeto božićno
nismo smjeli
iskati
krik visibaba
bukom
prepali smo sreću
neću se vraćati
to je već viđena bol
ostani svoj
jer, moj biti ne možeš
ja sam tek
rapsodija svibanjskih
mećava
ne usni me
ni na usni
ni u oku
…ja sam
već viđena bol! 
|
|
|
|
|
