U jedno malo selašce posve zaboravljeno od ljudi i vlasti dolazila bi i boravila djevojka Marina. Često bi slušala ljude te s istima plakala nad njihovom zaboravljenošću i teškoćama. Voljela je i životinje. Pred njenu kuću često je svraćala divljač i okupljale bi se mačke poludivlje, dezorijentirane. Sve ih je pazila i držala na okupu.
Jednog nedjeljnog jutra Marina se odlučuje u miru promatrati selašce. Popela se na uzvišicu iznad sela. Sjela na kamen, držeći krunicu u ruci. Pogled diže na svaku kuću, brijeg, planinu te promatra. Selom je povremeno odzvanjao zvuk automobila. Ljudi su išli u pravcu crkve. Sve je tako mirno i skladno bilo, a mi ljudi ko ljudi vođeni nekom svjetovnom mudrošću tražimo kruha preko pogače i nerijetko prešućujemo istinu te podržavamo laž! Ljudi smo nema nam se što zamjeriti od povijesti smo takvi! U Novom zavjetu Juda izda Isusa za 30 srebrnjaka. Ta mi smo ti ljudi pomalo podli i zli. Pitamo se, je li vrijedno? Znademo kako je moglo sve ljepše i bolje biti, da imamo čisto srce!
Selom je zavladao mir. Proljetno sunce pružalo je tople zrake. Milovalo je sve ispod sebe. Tako i Marinu, stijene, ptice … Nebeski svod bio je u posebnom plavetnilu. Kao da se otvarao za nešto bolje, pružao ruku spasa. Još da su ju znali spoznati žitelji! Marina je usmjerila pogled prema obližnjoj planini na kojoj se nalazio izvor i velika bijela ravna ploča. Na tu ploču počele su izlaziti mačke. Vjerovale su u svoju mudrost te mislile kako je to njihovo vrijeme da se ispričaju i vijećaju o svom životu ne sluteći što ih čeka. Okupilo se njih dosta. Neke su bile jako bahate. Isticale su se svojom nadobudnošću misleći kako su „Boga uhvatile za bradu“. Dok su se pojedinci na nedjeljnoj misi zahvaljivali Bogu one su vijećale i hulile. Marina nije prestajala promatrati skup mačaka. Neke od istih su liječile reumu na stijeni. Neke su pričale, kako su najpametnije … Odjedanput začu se pucnjava. Lovci mačkama napraviše zasjedu. Krikovi ranjenih mački razbiše ugođaj. Jako mal broj mački se uspijeva spasiti. Ubijenim i ranjenim mačkama bez milosti oderaše kožu. Loj iskoristiše kao sredstvo za svoj napredak i ugodan život! Mačke koje su uspjele pobjeći ostaju dezorijentirane i same!
Marina ih je pomno sa suzama promatrala sjedeći mirno na uzvisini. Ubrzo sva prepadnuta pred Marinine nogu dođe mačka te se predstavi kao mačka Mila. U bolu, prepuna suosjećanja Marina ju upita: koliko vas je ostalo na životu? Mačka Mila jecajući odgovora: nas devet! Marina ju je upitala jesi li imala djece. Da sina on je mrtav i njega su odnijeli, odgovara mačka Mila. U Milinim očima nazirala se velika bol. Osjetila se i grižnja savjesti. Znam kako sam pogriješila, nastavila je mačka Mila. Marina ju je promatrala plačući jer je svim tim mačkama pružala ruku i zaštitnički se ponašala prema njima. Nudila im pomoć. Mačke kao i sve mačke vjerovale su u svoju mudrost i kako sve mogu postići same, one su najpametnije. Uzoholile su se. Varka bijahu! Na prvom ispitu padoše! Svjesno su upale u teški grijeh lažnog svjedočenja, prljavih misli, oholosti, ljubomore, šutnje … Sve to ih obuze! Nisu bile svjesne kako Božja mudrost uz čisto srce je najjača! Nepobjediva!
Kroz suze Marina je tiho prošaputala mački Mili: Zašto ste me izdale? Znate kako sam svoja leđa bila spremna podmetnuti za sve vas? Htjela sam sve vas da zaštititi. Nastanila bih vas ovdje i sve vam uvjete osigurala, čak sam bila spremna i vaše domove obnoviti. Pokazivala je rukom sve kuće mački Mili. Mačka Mila je uz suze pala na koljena. Pružila ruku pomirenja Marini. Marina je lagano klimnula glavom te rekla: opraštam vam svima! Moja bol je velika. Zapamti Mile: tko izda pruženu ruku, ne zaslužuje da mu se ponovo pruži! Moj čin dobrote draga Mile nije vodio prema vašoj zahvalnosti. Oni koji su nezahvalnost učinili svojom prirodom, nikada se neće promijeniti niti postati bolji! Čovjekova dobrota nikada ne smije postati slijepa naivnost. Zato draga mačko Mile nastavi dalje da živiš u svojoj boli ili s grižnjom savjesti jer ne zaslužuješ bolje! Proklestvo se Mile nadvilo nad sve vas prevrtljive! Ne može se sjediti na dvije stolice. Reklo bi se ili si čovjek ili nula od čovjeka! Veliki je luksuz maco Mile naići na nekoga tko se ne štedi kada grli, ne bira riječi kada priča i tko je uvijek za tebe tu u bilo koje vrijeme!
