Ne, ja nisam umro,
moja draga…
Ja samo odlazim,
napuštam ovu Zemlju,
tek stanicu jednu…
Ne mogu više
nemoćan u gužvi stajati,
očaj,strahove,iluzije gledati…
Gušilo me,davilo,guralo,
na koljena bacalo,udaralo…
Osmjeh mi sa usana kralo,
Laži pod istine prodavalo,
Rutine ljudske pod život stavljalo…
A života nigdje,draga moja…
Nit u onom siromahu,
što olako sudbu bez otpora prihvati,
nit u oholom oligarhu,što osmjeh i mir
pokušava kupiti…
Tek poneka djeca i u kišama radost
i život prepoznaju,
Tek poneke duše život pjevaju…
Postade mi tijesna i preskupa
destinacija ova,
Pogleda božanskog,okusa rajskih,
Al’ sadržaja nečastivog,
osoblja sotonova…
Života nigdje,draga moja…
Ne,ja nisam umro…
Ja samo putujem
tamo ka zvijezdama…
sa koferom svojih
sjećanja,želja,snova,
da ih prospem,da zažive
tamo među anđelima,
da prodiše duša ova…
Ali,svejedno ja te volim,draga moja…
I oprosti što te ostavljam ovdje,
među zvijerima…
Al’ tako Milost nalaže,
Jer neko Svjetlo potrebno je i njima…
I gledat ću te kako blistaš u tami…
Jelena DM
