Prodao je posljednji komad zemlje da školuje kćer — a 11 godina kasnije kolona automobila pred njegovom kućom natjerala je cijelo selo na suze
DIO 1
U malom selu nedaleko od Kladnja živio je sedamdesetdvogodišnji Hasan, čovjek kojeg su svi poznavali kao mirnog, poštenog i vrijednog domaćina. Nije imao veliko bogatstvo, nije imao skupe automobile ni kuće po gradu, ali je imao ono što je smatrao najvažnijim — obraz, radne ruke i obitelj.
Sa suprugom Zehrom godinama je obrađivao nekoliko dunuma zemlje, držao dvije krave, mali voćnjak i nekoliko košnica. Živjeli su skromno, ali pošteno. Sve što su imali stvarali su polako, odričući se mnogih želja kako bi njihova jedina kći Lejla imala bolji život.
Lejla je još kao djevojčica bila drugačija. Dok su druga djeca poslije škole trčala po livadama, ona je sjedila uz prozor i čitala knjige. Sanjala je da jednoga dana postane liječnica. Hasan ju je često gledao kako uči pod slabom žaruljom i govorio Zehri:
“Naša će Lejla daleko dogurati. Samo joj Bog zdravlja dao.”
Kada je završila srednju školu kao najbolja učenica generacije i primljena na Medicinski fakultet u Sarajevu, cijelo selo je pričalo o tome. Hasan je prvi put nakon dugo vremena plakao od sreće.
Ali radost nije dugo trajala.
Već nakon nekoliko dana shvatili su koliko će studiranje koštati. Stipendija je pokrivala samo mali dio troškova. Trebalo je platiti stan, knjige, prijevoz, hranu i vježbe. Jedne večeri Lejla je sjela za kuhinjski stol i tiho rekla:
“Babo, neću ići. Ostat ću ovdje. Naći ću posao i pomagati vama.”
Hasan nije rekao ni riječ.
Samo je ustao, izašao u dvorište i dugo gledao prema posljednjoj njivi koja im je ostala. Bio je to komad zemlje koji je naslijedio od svog oca. Govorio je da će je jednoga dana ostaviti unucima.
Sutradan ujutro otišao je u grad.
I prodao posljednji komad očevine.
Kad su susjedi čuli što je učinio, mnogi su ga pokušali odgovoriti. Govorili su mu da se zemlja jednom proda i više nikada ne vrati. Da će ostati bez svega. Da kći može otići, udati se, zaboraviti ga.
Hasan je samo mirno odgovorio:
“Zemlja vrijedi onoliko koliko dobra iz nje izraste. Ako moja Lejla postane liječnica i spasi makar jedan život, ta njiva nije prodana uzalud.”
Lejla je plakala kad je saznala. Molila ga je da raskine ugovor, ali bilo je kasno. Hasan ju je zagrlio i rekao:
“Ne tražim da mi ikada vratiš novac. Samo budi dobar čovjek. I nikada ne zaboravi odakle si krenula.”
Godine su prolazile.
Lejla je završila fakultet, specijalizirala se, otišla raditi u Sarajevo, zatim u inozemstvo. U selo je dolazila sve rjeđe. Zehra se razboljela i umrla jedne jeseni, a Hasan je ostao sam u staroj kući, s dvije fotografije na zidu: jednom od svoje žene i jednom od kćeri u bijeloj liječničkoj kuti.
Ljudi su počeli šaptati.
“Eto mu škole. Prodao zemlju, a sad ga kći zaboravila.”
Hasan nikada nije odgovarao.
Samo bi svako jutro sjeo na klupu pred kućom, pogledao prema mjestu gdje je nekada bila njegova njiva i tiho rekao:
“Moja Lejla zna put kući.”
Jedanaest godina nakon što je prodao posljednji komad zemlje, selo je jednog proljetnog jutra probudila neobična buka.
Niz prašnjavu cestu približavala se kolona automobila.
Prvo jedan crni automobil.
Zatim drugi.
Pa kombi.
Pa još nekoliko vozila.
Susjedi su izlazili na kapije. Djeca su trčala za automobilima. Svi su gledali prema Hasanovoj kući.
A Hasan, naslonjen na štap, stajao je na pragu i nije razumio što se događa.
Vrata prvog automobila otvorila su se.
Iz njega je izašla žena u bijelom kaputu.
Hasan je ispustio štap.
Bila je to Lejla.
Ali nije došla sama.
